Ma ista

...i nimalo bolja.

Napustila sam svoj podtanarski raj na 4. spratu i preselila se na 1. ( od moguca 2 ) sprat ogromne dedine kuce. Sa 91 godinu, ne moze vise zivjet sam. Okey. Svaki boziji dan ga tjeram ispod magnolije. Ledeno je. Imam dzemper. Evo, popij ljekove. Ta su me govna otrovala iznutra pa ne mogu jesti. Ne bacaj koru od jabuke iza kauca. Ko to vidi. Nakotices pacove. Neka cu. Jesi li sta jela. Jesam. Jesi, al' juce. Vidi kakva si. Kakva. Mrsava. Izboraces se. Ne peri kosu svaki cas, ostaces bez nje. Sto si ugasio bojler. Arcite tu struju ko da je dzaba. Vidide jel bila penzija. Nije. S kim pricas. Sam sa sobom kad nemate vremena za mene. Samo jurcate okolo ko da vas djavoli gone. Boli sve. I ruke i noge. Boli i mene pa sutim.

Taman kad pomislim da je ovo zaista, konacno i neopozivo, nervni slom, sjetim se da postoji A. Uz mene i za mene. Isti, ma isti. S njim se jos smijem. Jos znamo satima sjediti u autu i slusati Deep Purple. Kisu. Smjeh. 

Radila sam k'o magarac i nisam stekla nista, osim obaveze utrljavanja antirida. Ali ga cuvam da drugi ne vide. Inace mi ne treba, jos sam u najranijoj mladosti i uopste ne otkucavaju nikakvi satovi, pogoto ne bioloski.

"Mozete vi igrati jamb jos 15 godina, ali serete kad kazete da ste jos mlade. Niste. Ne lazite. Ja kad sam bio vasih godina, I. je isla u skolu", rekao je njen tata. "Stari, smaras", I. je zakolutala ocima pokazujuci vrata. 

"Jesi li uradila nalaze", pitala je N. k'o biva, zabrinuto.

"A sto?"

"Nemoj se ljutiti, ali djelujes pomalo anoreksicno"

"Nisam anoreksicna, upravo jedem drugo parce torte. Rucala sam ustipke. S kajmakom"

A. se kreveljio u casu piva. "I meni se vise svidjalo dok sam je imao za sta stipnuti".

Kasnije smo sjedili u njegovom autu parkiranom u mom dvoristu. A. je pricao nesto o ljepoti bozura.

"Mrzim ovu kucu."

"Meni je oduvijek bila jedna od najljepsih u gradu"

"Ogromna je. Izludjuje me sto nikad ne znam sta se desava gore ili dole. Moze neko uci hladno da ga ne cujem. Jednom ce me odnijeti skupa s krevetom. Meni su dosta dvije sobe, sta ce mi  15. Ovakve kuce bi trebali graditi samo oni sto imaju para za kucnu pomocnicu. Bog je ne bi nacistio."

"Svi ljudi zele velike kuce. Ti si cudna."

"Eto, neka sam"

"M. ceka drugo dijete, D. i M. su kupili kucu, G. i N. slave prvu godisnjicu braka. Samo smo nas dvoje isti kao prije 15 godina."

"Nismo, ti si ljepsa nego onda. Udaj se za mene. Ozbiljno, 'ajde da uradimo to. Vrijeme je. Polako, sta nam fali. Jedno po jedno."

"Ne seri."

"Ok"

A. je pripalio cigaretu. Na slabom svjetlu bljesnula su dva savrsena reda zuba. A sto da ne, pomislila sam u jednom kratkom trenutku. Kredit, stan, rata. Jebiga, tako svi rade. Umjesto skupe kreme, pelene. Umjesto pizze, one male flasice sa kasicom. Ustajanje po noci, los ten. Prve sijede, starost. 

Nesto je nedostajalo toj slici, nemam pojma sta. Razmisljala sam o tome u ovoj ogromnoj kuci. Sta me to plasi i od cega bjezim? 

Sjetila sam se jednog mjesta koje sam mnogo voljela i na kojem bila dugo. Dragih ljudi. Prica koje sam voljela. Uz koje sam se smijala i bila tuzna. Pozeljela sam da se javim. Da vam kazem da vas nisam zaboravila. Da vam ostavim pussu. 

Kako ste mi svi?

Vrijeme

koje nikada necu vratiti.

Koje sam provela uzalud trazeci sebe u pogresnim nadama, pod nebom koje mi nije bilo naklonjeno.

Hladne noci u doba redukcije struje i sporeta na drva koje sam probdjela uz slabasnu svjetlost rucno pravljenog kandila, uzalud pokusavajuci shvatiti nejednacine sa dvije nepoznate i uceci napamet deklinacije latinskog jezika, koje mi nikada nisu trebale.

Vrijeme potroseno na pogresne ljude, u pogresno doba. Ono vrijeme u kojem sam rasipala srce voleci nevrijedne. Vrijeme u kojem nisam primjecivala vrijedne.

Vrijeme koje nisam posvetila ljudima kojih vise nema, u kojem im nisam stigla reci koliko su vazni bili mom zivotu.

Vrijeme u kojem nisam stizala pokloniti osmjeh ili zrno paznje, pokazati ljubav, pruziti ruku.

Vrijeme izmedju dva ugovora u radu, dva mala odmora, dvije novogodisnje odluke koje nikada nisam provela.

Vrijeme rasplinuto izmedju obecanja koja nikada nisu ostvarena, laznih nada, poziva koji nisu stigli.

Vrijeme izmedju vodjenja ljubavi i odlaska, cekajuci na rijeci koje nisu izgoverene.

Vrijeme oteklo sa oktobarskim kisama u kojem sam mrzila vlastitu nemoc, otopljeno na lijenom augostovskom suncu dok sam naivno vjerovala ocima koje su sijale jedino pozudom, ubijeno dosadom, rezignacijom, cekanjem.

Cekanjem…

Autobusa, vozova koji su kasnili, ljudi koji se nisu javili, novca koji nije dosao.

Cekanjem onog kralja herca iz spila kojeg mi je prorekla Ciganka u Budvi, davno.

Vrijeme u kojem su drugi gradili karijere, porodice, radjali djecu, zaradjivali novac.

Vrijeme u kojem su se pojavile prve bore smijalice, jedna sijeda u lijevoj obrvi i celulit na bedrima. Vrijeme u kojem sam shvatila, prekasno.

Ono vrijeme kada sam vjerovala lazima, kada sam ubjedjivala sebe kako su se mail-ovi i poruke zagubili negdje u zamrsenoj mrezi moderne tehnike.

Vrijeme koje nisam provela sa njim.

Vrijeme koje nikada necu provesti sa njim.

Koje nikada necu vratiti.

Pred izlazak...ili Tuga sa juga

Izukoh jutros crne hlace, uske. Crnu majicu, dekoltiranu. Al' ono skroz. Bez ledja, bez rukava, bez icega. Crne ciplele, vrlo visoke i nepodnosljivo neudobne. Siroki kais od kojeg ne mogu disati k'o insan. Napravih reviziju crvenih karmina i lakova iste boje. Dobro je, ima upotrebljivih. Nadjoh i nausnice sto idu uz sve to, fali mi samo nesto za oko vrata. Ima li ko da bi pozajmio?

Sinoc, pri povratku kuci, kupih i bocu crnog vina. I to onu "Tuga s juga" , bas mi pase. I po okusu i po imenu. Poslije deset na dragstoru radi samo salter a guzva kao da je za dzabe. Tako sam pred, cirka, tridest ljudi i to iz glasa, da nadjacam kisu i buku saobracaja, tri puta ponovila ime vina. Narod ponijemio od smijeha. Najsladji mi bjese neki taze punoljetnik sto zavrista:

-Care, daj i meni tu jednu!

Inace, vino je samo zagrijavanje pred izlazak. A poslije odoh van sa namjerom da se onesvjestim od alkohola. Sad, ili cu na kratko bar utopiti  ovo nesto ili u vinu naci tu cuvenu istinu pa napraviti neku glupost, pojma nemam. 

A sad me izvinite, odoh da operem kosu i uradim piling.

Tragovi

Tek sto je zaklopila oci poslije sive, besane i duge noci u kojoj nije znala sta ce od sebe i onog reflektora sa fabrike sto je kupao sobu, probudilo je kucanje na vratima. Prvim korakom i desnom nogom srusila je naradzasti tabure. Drugim korakom i drugom nogom zapela za papucu koja se odbila od policu pa je pri trecem koraku umalo pala. Nije opsovala jer to tako rijetko cini.

Nepocesljana, tamnih podocnjaka i u prevelikoj pidzami zurila je u ono lice kojem je svaku crtu cuvala na dlanu. U usne sa kojih je svaku rijec kotrljala po mislima uvijek i iznova.

Nije mogao da odoli, kaze. Prolazio je, evo bas dole, i znao da spava. I voli je bas takvu, sanjivu i trapavu, najvise. Pomislio je na poluzatvorene oci, jos hrapav glas i rijeci bez puno smisla. Pozelio je, kaze, miris jutarnje kafe na usnama jos toplim od sna. Njenu ruku podvucenu pod jastuk i glavu na samoj ivici.

Pozelio je nju, kaze.

Smijao se roza misu na njenoj zelenoj pidzami, govorio kako su joj oci jos plavlje i crtao prstom neke krivudave linije po njenoj nozi, ruci, ramenima. Lomio joj snagu i odlucnost, pricao o previse obaveza, previse kise i premalo sna. Govorio o susjednom gradu i fiskalnim kasama, o radnim kolegama i bivsim prijateljima. O promasenim, izgubljenim, nedosanjanim snovima. O neispunjenim zeljama i laznim nadama. U zbunjujucim tisinama pitao o adsl-u i pre-paid tarifama. Samo da ostane jos cas duze, evo, jos ce jednu zapaliti i stvarno mora da krene. Vec je kasno a on je krenuo samo do poste. 

U ocima mu je citala strah da vec sutra mozda nece vise imati pravo na lila krevet u bijelo okrecenoj sobi sa zutim ormanom i plavim policama. Da ce svojoj odluci jednom zauvijek dati snagu konacnosti. Mozda je pomislio i na nekog drugog, sada jos tako dalekog ko ce joj, jednom, isto ovako savijati nokat cudeci se kako je cvrst. Ostace jos malo, jos samo malo mu treba da sve zapamti ovakvim kakvo je jutros.

U jedan su joj ostali samo tragovi.

Miris njegovog parfema na tamno plavoj posteljini sa zutim zvjezdama, njen dezedorans, stavljen sinoc pred spavanje, na jastuku. Fleka od kafe na staklu i bez stoljnjaku. Mrlja od cokolade na rukavu. Sivkast trag u dusi zbog onog "necu vise" , jos jednom pogazenog.

Otisla je pod tus i oprala kosu, sljepljenu od njegovih vlaznih dlanova. Na cetki jos tragovi njene, do neki dan, plave kose. Osusene kapi vode na ogledalu i losion za tijelo na dlanovima.

Zakljucala je vrata i izasla iz stana. Vani je opet pocinjala kisa.

Nisam mogla...

Mogla sam...

Nasmijesiti se jednog jutra, popiti drugu gorku kafu uz sestu cigatetu, u deset se vratiti na posao. Ne vidjeti zute tackice u tvojim smedjim ocima, rupicu na desnom obrazu dok se smijes nekom mom namjernom turcizmu. 

Mogla sam...

Zaustaviti svaku misao o tebi, ne stavljati te u svoj san. Ne govoriti sto si zelio cuti, sakriti pogled iza tri sloja maskare. Pobjeci.

Mogla sam...

Nikada ne reci da te volim. Ne cuti da me volis. Ne sanjati djevojcicu sa plavim kovrdzama i tvojim ocima. 

Mogla sam...

Nikada ne otici i boriti se za tebe. Pustiti da se boris za mene. Dodati ruku kada ti korak postane klecav i zazmiriti. Pustiti snove da se razlete. Ne misliti sta nosi sutra.

Mozda sam mogla biti i srecna, mozda si mogao biti i ti.

Ali nisam mogla zaustaviti onu suzu juce. 

Od tebe nisam uspjela sakriti svoju bol. I kada sam se smijala, i kada sam pricala o kisi i grijanju i kada sam cutala, ti si znao. 

Zasto nam to radim, pitas. Nisam ti rekla, ni ja u to vise ne vjerujem.

A boli...Ovo stvarno boli.

Jesen stize, dunjo moja

Sagnula se mala seka na utrti put,

podigla list sa zemlje, i crven i zut.

Pa pomisli: on boluje.

Met'la ga na dlan, 

a nad njom se smjesio tih jesenji dan. (iz bukvara za prvi razred, osamdest i neke)

Danas, u sedamnaest sati i cetrdeset cetiri minute nam stize jesen.

Nije da sam odusevljena. Ne volim hladnocu, kisu, prijedorsku maglu od koje se izvrce kosa i dzaba je feniram, ona po svom, tj. po maglinom. Ono iz Taftove reklame o svim vremenskim uslovima ne pali.

Ne volim pomisao na tmurnu jesen i predugu zimu. A kazu da ce ova biti ostra, duga i zeznutija od ne znam koliko poslednjih. Sto i ne mora biti tacno jer je to postalo opste mjesto u svim dugorocnim prognozama. Najtoplije ljeto u zadnjih sto godina, najhladnija zima u zadnjih dvjesta. Na kraju-nista posebno. Ljeto kao ljeto i zima kao zima.

Ili jesen kao jesen. Mokre noge i lisce zaglavljeno u djonu patika. Zaboravljeni kisobrani i preskupa garderoba. Cekanje regresa koji kasni ili nikada ne dodje. Sobe zatrpane cvijecem kojem postaje hladno na terasi. Budjenje u hladnoj sobi dok ne pocne sezona centralnog grijanja.

Usamljneost, sjeta, tromost. Neke glupa, nicim izazvana tuga.

Zaljenje za onim sto je moglo biti.

Nekome ce mirisati peceno kestenje u toploj sobi dok, sklupcani pod dekicom na dragom ramenu, gledaju peti film. Lupkanje kise o prozorski lim zvucace romanticno. U meni budi tek nervozu.

A ja vam je zelim bas ovakvu:

Zlatnu i toplu.

Uostalom, ako se potrudimo i dovoljno zelimo, cak i u jesenjoj magli mozemo naci ljepotu.

Vrijeme je za...

Zbog kise i musavog grada, pocela sam da prebirem po uspomenama. One gurnute pod tepih ili nemarno bacene u coskove, ne diram.

Vani je hladno i nije vrijeme za veliko spremanje.

Vise je za dekicu i omiljeni cosak, za sanjarenja i sjecanja sto mirisu po najdrazem parfemu. Ona na najvidljivijem mjestu na polici, gdje nam jedino nije tesko obrisati prasinu. Gdje mirise rascvjetala magnolija pod kojom deda igra sah i prica price o Banatu i zanatu (rima je sasvim slucajna.) Gdje se sa tatom budalsto prepirem o voznji. Tamo gdje se u slasticarni koje odavno vise nema,besplatno djeli sladoled u vrijeme redukcije struje i gdje se bjezi sa casova, praznih dzepova. Gdje gazda, nakon sto je u kafani preko puta pojeftinio zeton za balijar, vikne iz glasa:

-Raja, od danas bilijar dzabe!

Vrijeme je za slike iz djetinjstva. One na kojima nosimo kikice sa bijelim masnicama na plave tufnice i i jedemo secernu vunu u luna parku. Gdje hranimo foke u ZOO vrtu. Na kojima, sa prevelikom torbom na malim ramenima, pravimo prvi korak u skolu. Na kojima gasimo deset svijecica na torti u obliku leptira. Na kojima, sa kaubojskim sesirom, sjedimo na ujakovim ramenima.

Vrijeme je za novi izged bloga, nadam se da vam se svidja. Podsjeca na vrele turske noci i obecanje koje smo znali da ne mozemo ispuniti. Na delfine sto su pratili nas mali brod. Na voznju skuterom i zutu kacigu. Na stisak ruke i suze pred rastanak. Na suncobrane od trske i Efes pivo. Na zalaske sunca i svitanja, na ruku u ruci i tisinu. Na pink topic, bijele sandale i diskoteku.

Vrijeme je da obucete pocijepena leviske iz srednje skole, napravite topli kakao, pogledate ovaj pps (koji sam dobila i mnogo mi se svidja) i otputujete. Ja castim

Vrijeme je da se podsjetite svih lijepih stvari, svih onih divnih uspomena zbog kojih je vrijedilo zivjeti. Sjetu ostavite za neki drugi dan.

Ili jos bolje, ostavite je nekom drugom.

Komsija kao serijski ubica

-Dobro vece komsija.

-Ooo komsinice.'Oce li.

-Evo.Zahladilo nesto,bogami.

-Jasta je.

Nista posebno.Zivi preko puta,razveden,ima klinca.Mozda i psa,pojma nemam.

Bas nista za pomneuti.Obicna faca,ni po cemu upecatljiva.Radi,izbacuje smece,cacka oko auta ispred zgrade.Nista,ama bas nista.

Koliko sam ga samo puta srela u gluvo doba,u dva ujutro.

-Uranila komsinica.Sta ima vani.

-' Vece.Ma nist'.

-Nikada nista i nema.Aj' laku noc.

-Laku noc.

A onda je nestala neka djevojka.Iz cista mira.Kazu da se rasplakala u klubu zbog neke pjesme sto je podsjetila na bivseg decka.Onda su krenule kuci,njih tri.Rastale se u centru grada i otisle svaka svojim putem.Jedna nikada nije stigla kuci.Za dva dana uhapsen je ubica i pronadjeno tijelo par kilometara od grada.Udavljena.Nije bila silovana,nije imala novca uz sebe.Samo mobilni telefon koji je ubica prodao u susjedni grad za svega dvadeset evra.Tako je i uhapsen.Policija je pratila trag,dosla do kupca a ovaj ih uputio na ubicu.

Evo odlicnog materijala za Hyper i seriju postova o gluposti i kriminalu.

Covjek je priznao,odveo ih na mjesto gdje je bacio tijelo,ispricao sve u detalje.Nije je poznavao,nije imao bas nista licno protiv nje.Nije zelio sex.Ni novac.

Tek tako.

A onda je priznao sve ostalo i grad se podsjetio udavljene djevojke prije tri godine.Pa one cije je tijelo pronadjeno u Sani prosle jeseni.Sa tragovima davljenja,pokazala je obdukcija.Pa jos jedne.A priznao je jos dvije iz drugih gradova,ukupno sest.Nema motiva,sve zrtve izabrane su slucajno.Nisu opljackane,niti silovane.Cak je policiji pokazao mjesta gdje je bacao njihove licne stvari,ukljucujici i dragocjenosti.Jedan jedini put je prodao telefon i tako bio uhapsen.Kao da je to ucino namjerno...

A koliko sam ga samo put srela u gluvo doba noci,sama.I ko bi,uopste,mogao da nasluti.Tako obican,ma ne biste ga primjetili nikada.

Sretoh sinoc komsiju sa prvog sprata,nesto prije 12.Spustila se magla,sijalica pred ulazom ne radi.Zastadoh za korak.

-Dobro vece komsinice.Odakle ti.

-Cao.Evo,uhvati me kisa,ispadala se vec jednom dabogda.

Pa ga zagledah sa svih strana.Ko ce vise znati...

A mene tek sad strah.Koliko puta smrti umaknes za dlaku?

Dobro mi dosli

Nisu lose ove okrugle brojke,a i tri mi je srecan broj :)

Polkone i cestitke primam,a kisobrane ostavite pred vratima,oprala sam tepih:)

Dobro vi meni dosli,uzivajte,zabavljajte se i slobodno zapjevajte.

A ja cu po redu i obicaju da vas pocastim i lijepo ugostim.

Za pocetak 

Slobodno malo gricnite

Posluzite se tortom

                           I ZIVJELI VI MENI!!!

U iscekivanju razgovora za novi posao

Klinci su pod prozorom pjevali uz gitaru!

Kako je to lijep prizor bio!

Decko sa repom je,zamislite,svirao Smoke on the water a klinci su pjevali.U glas,i svi su znali rjeci!Odusevljeno sam istrcala na prozor,pa se brze-bolje sakrila iza zavjese da me ne proglase matorom spijunkom.Cinjenica da jos postoje tinejdzeri sto sjede u parku obuceni u trenerke i patike,umjesto da lunjaju gradom u tri ujutro,na previsikom stiklama,sa previse alkohola u krvi i premalo godina,kod mene je rezultiralo takvom radoscu da sam odusevljeno zapjevala uz sljedecu pjesmu:

Sad woman take it slow
It'll work itself out fine
All we need is just a little patience
Say sugar make it slow and we'll come together fine
All we need is just a little patience

Kako sam samo voljela Gunse i kako me taj divni prizor podsjetio na moju lepsravu mladost!Nekako se sjetih jednog plavog,beskrajno slatkog,decka sto mi je na stepenicama,ispred sobe mog najboljeg druga,u dva ujutro svirao Jedina moja,pomalo zavijajuci na djelu o kosi plavoj kao lan (uh,moja divna kosa!Sta li sam joj napravila,idiot?!),i na koga je,mnogo godina kasnije,sada vec odavno bivsi,bio beskrajno i bezrazlozno ljubomoran kada smo se odusevjeno pozdravljali,grleci se i ljubeci u obraz,na gradskoj plazi.Ja sam bila pomalo bjesna na sebe jer je i tada,sedam-osam godina kasnije,izgledao divno.

U stvarnost me vratila svjezina prohladne septembarske noci,te izvadih deku i uvukoh se u krevet.Ne znam koga sam tako talicnog sanjala,ali probudio me moj bivsi radni kolega i dao broj telefona na koji treba odmah da se javim,a u vezi sa poslom.

Jos bunovna,i onim hrapavim glasom koji ne podnosim ujutro,okrenuh broj telefona i procistih grlo nekoliko puta.Na drugoj strani me doceka ljubazan glas,kratko objasnjenje i poziv da se vidimo u pola sedam!

Radi se o poslu u skoli engleskog jezika,mislim o predavacu za najmladje uzraste.Jos samo,jos samo ta sitnica da prime bas mene!!!

Rastrcah se po kuci...pranje kose,sredjivanje noktiju.Umjesto svega,skuhala sam ogromnu solju kafe i sjela da saberem misli i smirim ruke.

Hoce li me primiti?

Hoce,je l' da?!

Nedostajali ste mi...i jos,o dosadi,Isidori i suzama

Da domah zakukam kako mi je lose?Ili da vam prvo kazem kako ste mi nedostajali.

A jeste!I to mnogo.Hyper,Biljce,Domacica,Pinokio i jos jedna osoba koja ce mi nedostajati i dalje,ali nesto kasnije o tom.Pa i Vlado,ovaj Vlado iz chat box-a i privatnih poruka na forumu kojeg cu mozda i nagovoriti da nam se pridruzi Pozdrav,Vlado!Nego,hoce li mi uspjeti ovi pregovori?

Ma,nedostajali ste mi svi.

I ne znam zasto me nije bilo tako dugo.Valjda je istina jedino u tome da mi se,prosto,nije dalo.A to tako ne lici na mene...

Ne radim.Spavam u beskraj.Skidam sa neta neke nebguluzne igrice u trial verziji,uzrast do deset godina.To je postalo toliko opasno i pretece po mozak da sam pocela sanjati likove iz djecijih igrica kako im u virtuelnim barovima iznat glave sljaste porudzbe.A ja trcim okolo sa tacnom,trcim i trcim.Slobodno se smijte.A mozete i pustiti koju suzu,jer vise je za plakanje.

U inbox-u se nakupilo toliko mail-ova,a ja uporno ne odgovoaram.I jeste,sramota me.Posebno zbog onog pisma (oduvijek sam ih voljela,pisana na zutim i roza papirima,da i sada rado mail nazovem pismom) moje dobre prijateljice koja prosto sija od ljubavi,konacno i poslije svega.

Volim te,mila,i tako se radujem!

Prazna sam,emotivno iscrpljena i toliko bezvoljna da me ozbiljno plasi.Mrzi me izaci van na kafu.Mrzi me nasminkati se,obuci,promjeniti torbu.Mene,koja sam vjecito trcala sa jednog mjesta na drugo,pisala bezbrojne mail-ove i tri puta u danu trcala na kiosk po dopunu.Ova mi traje vec deset dana,eto toliko se ne javljam ljudima.

Uplasena za svoje mentalno zdravlje,odlucila sam promjeniti boju kose,pokusati razveseliti svoj dosadni odraz u ogledalu.Rezultat-neka cudna varijanta pepeljasto plave,sa tendencijom ka svijetlo-zelenkasto-smeckastoj.Sok!Jeste da mi sad svi trune kako mi bas lijepo stoji uz lice i nekako otvara pogled,ali ja mrzim kada me lazu.

Bespalatn savjet-nikada,ali nikada u stanju emotivnog rastrojstva ne cackajte po sebi i nikako nemojte ici u kupovinu!Ostacete bez para i jos tuzniji nego ste bili.

Lako me iznervirati.Ovih dana citam Isidoru Bjelicu i zivciram se na svakoj trecoj strani.Na svakoj petoj me odusevi svojim ekstravagancijom.Oh,Boze,bas bilo divno u prohladnim avgustovskim nocima umjesto deke vaditi krzneni pokrivac.Medjuti,drage i dragi moji,kada sam u novcanoj krizi ja umjesto kavijara kupim kobasice u rinfuzu,margarin,jaja i brasno.Nekako mi dodje korisnije,a i vise je mogucnosti za prehraniti se.I ne znam kako vi ali,u onim davnim i srecnim vremenima,kada sam jurcala iz jedne turisticke destinacje u drugu,ja sam,kao i svaki"malogradjanin",nosila foto aparat i ruksak na ledjima i gurala se da vidim sve sto sam smatrala da je vrijedno za vidjeti.Boze,pa ja uopste nisam znala da je tako "urbano" sjediti u sobi lux hotela nadomak Markovog trga u Veneciji i vezti goblen!Eto,ja sam se smatrala gradjaninom svijeta a ustvari sam tako primitivna...I jos,zbilja me je zabrinuo podatak da postoje odredjena jela koje se jedu iskljucivo po lijepom vremenu ili magli.Tako saznadoh da je vrlo primitivno jesti prstace po kisi.Ne znam za vas,ali ja obozavam ustipke u svim godisnjim dobima,vremenskim prilikama i neprilikama.

E,da...kupuje li neko od vas pamucni NEMARKIRANI ves na sarene prugice ili ja sam ja neki endimicni primjerak?!Jer,saznajem da se stradanje Srba najvise uoacava (u Londoskom Harodsu) po (tako jadnom!) svilenom korsetu.

Za razliku od Isidore,koja za izljeve ljubavne patnje i suza koristi iskljucivo topose kao sto su Jelisejska Polja ili park u Oksfordu,ja sam (oh,tako neurbano) neki dan plakala na Njegovom ramenu na tako obicnoj livadi,u tako obicnom seocetu nadomak Prijedora,kraj Sane.I zbilja mislim da,za tako emotivan trenutak,nije bilo ni ljepse trave ni rijeke,ni divnijeg ramena na citavom svijetu!

Nisam mu se vratila.I jos se pitam nije li bas ova ljubav,sto sam je tako olako odbacila,bila ona za koju se vrijedilo boriti.I da li je,kao toliko puta do sada,ipak On u pravu.Jer,jos mu ocima vidim isti onaj sjaj,jos me isto drzi za ruku,jos sa istim osmjehom vrti pramen moje kose oko kaziprsta.Jos mu usne mirisu po tresnjama,jos me ONAKO gleda,jos ga sanjam u samotnim nocima.Jos mi,ponekad,posalje poruku od samo dvije rijeci i ja ih vidim dvjesta i znam sve sta je htio reci,a nije.

Uskoro punim trideset.Nisam bas nista drugacija nego prije pet,sedam godina.Ni pametnija,ni bolja.Ni mudrija.Jos upadam u iste zamke.Jos uvijek progovorim prije nego razmislim.

Da,mozda sa manje humora i smjeha.

Da,nekako sam dosadna sama sebi i svaka rijec koju kazem,dosadna je.Zato,oprostite ako davim,dragi moji...

I,da...Bez namjere da pominjem dogadjaje sa ovog mjesta od prije nekoliko dana (a za koje sam saznala tek sinoc),zelim samo reci da mi je tako zao sto je otisla Sanjarenja56.

Sanjarenja56,draga moja,ako mozda citas ovo,zelim ti reci da sam te mnogo zavoljela.Da sam u tebi prepoznala divnog covjeka i toplu dusu.I da bih voljela da ona tuga,koju sam toliko mrzila jer je bila dio tebe,nije provejavala kroz tvoje postove,cak i one nasmijane.Zelim ti reci da ces nedostajati ovom mjestu i meni.Voljela bih da to znas.Ako ne citas,zamolicu Domacicu (ili bilo koga drugog ko je u kontaktu sa Sanjarenja,molim vas) da ti prenese moje pozdrave od srca,jednu pusu i zelju da te u zivotu prati svako dobro.

A sve vas,dragi moji,ljubim.I radujem se sto sam opet na ovom mjestu.

Ljeto u carsiji

Danima pokusavam da napisem nesto,a jednostavno nemam vremena.Ne stizem nista.Zapravo,ni sada nemam vremena,nadam se samo da cu ovo sto zelim napisati uspjeti sastaviti u rekordnom roku.Nedostajete mi.Prije dva mjeseca nisam mogla zamisliti da me ovako dugo nema na ovom mjestu.

Ljeto je i prosto se raspadam.Mama je jos uvijek na moru,ja je mijenjam na onom poslu koji mrzim.U tri utrcavam u kucu,ali bukvalno.U pola cetiri vec sam na plazi.Sa plaze opet trcim po kuci i spremam se van.Jedem uspust,neredevno i nezdravo.Pite,sendvici i pica osvetili su mi se u vidu tri kilograma.Hodam po nekakvim mrvicama i prasini i svim silama nastojim,u prolazu,uciniti da stan izgleda bar pristojno.Danas sam definitivno izgubila bitku zbog sinocne najezde malih skakavaca kojih je jutros osvanulo na desetine mrtvih po podu.Hodati bosa po mrvama nekako mi i polazi za rukom,ali skakvci?!Danas ih vjesto izbjegavam,ali uvidjam da cu morati odustati od prvobitne namjere da stan sredim tek pred mamin dolazak,sto je za petnaest dana.Kako trenutno stoje stvari,do tada bi mogla da pokupim i neku zarazu.

Sve u svemu,osjecam se vrlo lose.Glava me uglavnom boli,hronicno sam neispavana i doboko nezadovoljna.Vrucinu sve teze podnosim,umorna sam.Ne vidjam ljude koje zelim vidjeti.Ne stizem pisati na blogu.Ne stizem otici u prodavnicu.Nemam vremena oprati kadu.Neko bi pomislio da se odlicno zabavljam,sto uopste nije istina.Zapravo,ovo je najlosije ljeto unazad nekoliko godina.Ne dogadja se bas nista.Nema ljudi.Ili su se rasuli po moru i ko zna gdje,ili im je jednostavno muka od svega i ne izlaze.Oni sto zive vani zadrzali su se krace nego obicno.Grad je izljepljen plakatima Tine Ivanovic,Maje Marijane,Bobana Rajovica,dvojice Baji (ili Baja) i ko zna koga sve ne,nove generacije hrle u klubove koji su nekada bili kultna mjesta za izlazak.Tamo vise ne odlazim.Dosli su neki ljudi koje ne poznajem,svira se muzika koju ne razumijem.Uopste,nista vise nije isto.Kada smo bili njihovih godina nosili smo leviske 501,starke,crne ili sive rolke,slusali ganse,citali Vajningera i Sartra (i Bog zna da ih nismo razumjeli) i mrzili malogradjane.Sjedili smo po parkovima i pjevali do jutra.Glavne face su bili oni koji su svirali gitaru.Uopste nije bilo vazno koliko je decko imao para,dovoljno je bilo da zna tri akorda i Jedina Moja.Zapravo,tada niko nije imao para.Nije bilo mobilnih telefona,nije bilo nicega.Ali mi smo se druzili najljepse na svijetu.Ti su momci ostali kul ali ih nema vise ovdje.Vidimo se ljeti,izjadamo jedni drugima.Oni nostalgicno kukaju za Bosnom i nekim drugim vremenima.Mi kukamo zbog losih plata,zbog fukare,dosade,kukamo za rajom i nekim drugim vremenima.

Pricam neki dan dogadjaj kako je djevojka (lijepa,vrlo mlada,opste popularna i zadivljujuce tupa) oralno zadovoljavala tipa u parku kod Opstine.Svi,ali svi su ih vidjeli.Tipa poznajem licno,nju ne.Stariji je od nje petnaestak godina i nikada ne bih pretpostavila da je u stanju napraviti takvo sto.Svi su se izopacili,sve otislo do djavola.

-Jebote,sve je puno droge.Bukvalno te vuku za rukav po coskovima,rekao je neko.

Smracilo mi se.

-To nije istina.Kako mene niko nikada nije povukao za rukav?!Odrasla sam na ovoj ulici ovdje,evo ovdje.I nikada,nijednom za ovoliko godina,niko mi nije ponudio drogu.Valjda se zna kome se nudi tako nesto.

Ali stvarno.Nesto se dogodilo sa ovim gradom,sa rajom...Izlazimo uporno svako vece i govorimo kako ce ubrzo jesen,duge i dosadne kise,hladnoca i one,tipicno prijedorske,magle i kako vise za nista necemo imati volje.Kao,hvatamo posljednje trzaje ljeta a ustvari se dosadjujemo.Neko vece se pozdravljamo sa drugom,decko idealno opisa situaciju:Kako je,sta ima?Evo nista.Cuti se,uglavnom.

Da nije bilo koncerta u cetvrtak,ljeto bi se definitivno pretvorilo u katastrofu.Ali,to je bio DOGADJAJ!Na poljani uz Berek,Zagradom,ili u Starom Gradu kako je to danas moderno reci,gostovale su Divlje Jagode i Galija.Kako sam ja samo bila srecna zbog ovih prvih!!!Koncert je bio odlican,pjevala sam i derala se kao da mi je osamnaest.Ma bas me briga.Okolo sam vidjela neka poznata lica,stare drugove i one momke sto su svirali gitare po parkovima prije deset-petnaest godina i bili face.I oni su se derali,skakali i sve je izgledalo nestvarno.Okolo su bili sankovi sa Nektar pivom po promotivnoj cijeni i svi smo prilicno popili za samo par maraka.Uopste,sve je podsjecalo na doba nase prve mladosti.Poslije je svirala Galija a drugarica i ja trazile okolo poznatog,i nekada vrlo popularnog (tada je zivio ovdje),bubnjara.Tek tako,bez ikakvog razloga ili namjere.Ja sam se sjetila da ga moja mama poznaje.Pozvala sam je telefonom i imali smo sve moguce informacije-od rodbinskih veza,zgrade u kojoj je nekada zivio,do ljudi sa kojima se druzio.

-Sine,totalno mi je cudno da Njega neko posmatra kao zvjezdu.On se nikada nije tako ponasao,ni u ono vrijeme kada je bio vrlo popularan.On je obicno gradsko dijete.("dijete" po mojoj procjeni ima oko cetrdesetpet godina).Mnogo ga volim,znas.

-Mama,ja kada sretnem "obicno gradsko djete",dodje mi da ga izljubim od dragosti.

Smijale smo se kao blesave.I sta sad?Nista.Galija je svirala Stare trube,maloljetna plavusa do nas izjavila kako ima kartu za koncert Tine Ivanovic sto mi je prouzrokovalo blagu mucninu.Nikako,ali nikako ne mozes sa koncerta Divljih Jagoda otici gledati nekakvu Tinu.Ova djeca su izlazila samo da bi bila vidjena.Mi smo izlazili da bi se druzili i dobro proveli.To je bilo nekada.Sada je vise po inerciji.Bubnjar je sjedio za stolom preko ograde,mi smo pile pivo i pjevale.Tri policajca su izvlacila klince iz zbunja i uskoro prekinuli koncert.Pola dva,fajront.

Odavno se nisam tako dobro provela.Do kuce sam pjevala

Vise te nema,gola je noc

na usne se lijepi k'o smola rijec

i sta ce mi kletva sa medom i jadom

da visi u dusi nad tvojim gradom

Odlazis

Samo tren u meni dah je tvoj

samo tren daj bar pamti me

jer sad nemam nista svoje

Nazad bi htio al' nemogu sam

ovo sto boli kome da dam

i nicega nema,ni Boga ni vraga

i sve mi je sivo i sve bez traga

Odlazis

Znate ovu stvar?

I ovaj post pisem iz tri puta,vise ne znam ni sta sam htjela reci.Valjda to da mi nedostaje ono neko vrijeme,ljudi koje sam znala i voljela.Druzenje,pjesme uz gitaru.Da mi je muka od grada kako izgleda danas.Muka mi je od ovih ljudi.To me sad podsjeti na ono ratno vrijeme kada smo se razbjezali kako je ko stigao.Ja sam tada bila u Novom Sadu,sjecam se da sam pricala telefonom sa drugom koji je ostao ovdje.

-Sta ima tamo?

-Nista.Kad vidim Prijedorcanina,izljubim se sa njim,rece.

Definitivno se nismo snasli u ovim vremenima.Oni koji jesu svrate samo u ljeto,dobro se provedu i malo zalijece nostalgiju.Zive vani i pricaju kako nigdje nije kao Bosni.I ja to mislim,samo iz potpuno drugih razloga.

Htjela sam jos reci da mi zbilja nedostajete.I da vas volim.I ljubim.

Jos mi isto mirise

Ne znam zasto sam te veceri rekla kako nisam kod kuce,kako sam zauzeta i kako cemo svakako poiti kafu,ispricati se.Neki drugi put.

Dobro sam.Vrucina me malo umara i nista ne stizem.Kao si ti?Nema nista novo.Kod tebe?Hrvati javljaju kisu.

Nista vise nije licilo na price koje smo jedno drugom pricali.

A samo sam se bojala.Tvog iskricavog pogleda,nekog slucajnog dodira,ni malo namjernog,neke rijeci koja bi me mogla ubijediti.Plasila me zelja sto jos drhti u svakom prstu,svakoj vlati kose,sto u sparnim nocima zaustavlja dah.

Jos su mi vrela jutra znala zamirisati na februar.Jos sam u tisini mogla cuti uporno kapanje one pokvarene cesme,osjetiti nemir ruku na oguljenom stolu,cuti vijesti u pola deset sa starog radija.U petnaest do deset ti si se presvlacio.Cula bih jos dvadesetsest koraka i skripu drvenih vrata,spiker je pocinjao citati dnevni horoskop.Vani je cesto padala kisa,na prozoru visio ljubicasti kaput,na stolu puna pepeljara i nesto rasutog pepela.Cekala sam te i crvenom olovkom pisala pripreme u zutu svesku.Nekada davno,u nekoj kockici bih napisala tvoje ime.Podvukla ga,ukrasila prvo slovo,napisala stih.I svaki put bi,u pola jedanaest,imali isti komentar,nasmijali se na istom mjestu i odmahnuli glavom u istom pravcu.

Bile su i neke noci.Drugacije,toplije.Vazduh tezak od zelje,pomijesanih parfema,crnog vina.Veceri pune zelenkastih krugova svijetla reklame,iskrica tvog bistrog pogleda,one u kojima si pricao o nekim obicnim stvarima ili o tome kako mi lijepo stoji plava kosulja.Neki suncani dani puni tebe.Popodneva u kojima sam lijeno lezala sklupcana u tvom sirokom zagrljaju.Odsjaj sunca na prozoru preko puta,neciji piskav glas u stubistu,lupkanje komsinicinih stikli na trecem spratu.

Ni jedan trenutak nisam zaboravila.Cuvajuci njih,ni tebi iz sebe ne dam.

Ponekad se nasmijesim nekim drugim ocima.Kao ono neko vece kada sam na ulici prepoznala covjeka,iz jedne daleke zemlje,kojeg sam davno upoznala na netu.Tada smo zakljucili kako imamo jednog zajednickog poznanika i on je,kada je prvi put posjetio rodni grad,pitao za mene.Carsija k'o carsija.U roku od dva minuta sam znala gdje je kupio stan i ima li klimu,gdje pije kafu i sta jede za uzinu.Tri noci je sjedio za stolom do moga,pio crno vino i gledao ispod obrva.Ja sam jedino mogla da se salim na svoj racun i mislim na to kako si ti sjedio drugacije,kako si drzao casu u lijevoj ruci,vise se smijao i vise pricao.

Jedne sam noci poljubila usne ciji mi je smijeh nekada bio drag,pricala price kojima sam se znala smijati od srca.Bile su to iste ruke,isti plavi pogled,isto pice na stolu.

A meni...meni je jos sve mirisalo jedino na tebe.

Moja bivsa koleginica

Sinoc sjedimo drugarica i ja u basti omiljenog nam nam kafica i ona me pita vidjam li jednu moju bivsu radnu koleginicu.A nisam je vidjela sto godina.

Cesto pomislim na nju,tu i tamo cujem ponesto,uglavnom nista dobro.Imala je ona i svojih losih strana,kao i svako ljudsko bice.Ali,bila je i lijepa,pametna,prodorna i iznad svega veliki drug i radnik,izuzetno odgovorna i predana poslu.Bila je udata,deset godina starija od mene i bez djece.Sjetim se ponekad raznih dogadjaja sa njom,bilo je tu svega.Makar nisam konfliktna osoba ali sa njom sam nekoliko puta dosla u sukob.Jedna je od onih koji nikom ne daju za pravo,sklona nametanju sopstvenog misljenja i volje uvijek i u svakoj situaciji.Ipak,kada bih sada trebala da je ocjenim kao losu ili dobru osobu,svakako bi prevagnulo ovo drugo.Imala je ona svojih divnih osobina i u mnogim prilikama pokazala se kao izuzetan covjek,nesebicna i vrlo odana.Vremenom sam je sve vise i bolje upoznavala,otkrivala neke strane njene licnosti kojima sam objasnila tu povremenu agresiju.

Zivot je nije stedio.U to vrijeme ocajnicki je zeljela dijete.Poznati su mi svi pokusaji lijecenja,priroda njene bolesti,neuspjele vjestacke oplodnje i pakao kroz koji je prolazila.A onda je odustala.Nikome nije dala da makar nasluti njenu tugu.Meni jeste,jednom.I voljela bih da nisam cula tu pricu,tu agoniju i konacno mirenje sa sudbinom.A onda je stiglo sve ostalo.Na jedan indirektan nacin bila sam ukljucena u sve probleme koji su joj se odjednom srucili na glavu.Tu cu pricu preskociti,nije ni vrijeme ni mjesto.Reci cu samo da je zadesilo nesto toliko strasno,prica koju,na srecu,dozivi tek mozda jedan covjek u sto hiljada ljudi.Uslijedila su razlicita sudjenja,prijetnje,strahovi,milion ljigavaca i sitnih dusa preko noci je dobilo priliku da se okomi na nju i lijeci sve svoje frustracije i komplekse.Ne kazem,bilo je tu i njene krivice,greske prije svega.Ali ja znam i potpisujem da je sve sto je ucinila bilo iz najbolje namjere.Nasla se u paklu,progonjena na svakom koraku,ponizavana i osudjivana.Tada je prestala da radi.

Vidjala sam je vrlo rijetko i uvijek u nekim cudnim okolnostima.Samu u gluvo doba noci kako luta ulicama.Jednom sam je srela sakrivenu iza velike bijele marame,doduse,bilo je jako hladno.Ocesala se od mene i nije me primjetila,mozda nije ni htjela.A slusala sam sve i svasta.Bilo mi je tuzno u srcu,ali sam se uzdrzavala bilo kakvog komentara.Pricalo se da je oboljela na zivce i da se ponasa,blago receno,cudno.Jezila sam se od tih prica,mislila kako su ljudi odvrtani,kako pretjeruju i nasladjuju se tudjom nesrecom.Poznavala sam je.Bila je vrlo jaka i stabilna osoba,sposobna da se izbori sa svakim problemom.

Jutros sam otisla u biro ispraviti neku njihovu gresku.Taman da udjem u kancelariju kada se vrata otvorise i izadje ona.Pozdravile smo se na brzinu i ja sam zapazila da u ruci nosi neki stap,dugacak oko metar i prilicno debeo.U momentu mi je to bilo cudno,pomislila sam da ga je kupila zbog necega ali nisam znala zasto bi toliku stapinu vukla za sobom po kancelarijama.Sluzbenica me poslala kod pravnice ali ta je otisla na pauzu.Dok sam cekala,moja bivsa koleginica se vratila,sa sve stapom.Bila je nesto mrsavija nego ranije,ali i dalje vrlo lijepa i dotjerana.Stala je samnom i pocela neku obicnu pricu.Tek tada sam primjetila da je vrlo cudno nasminkana,pogled mi ponovo pade na onaj stap.Nakon dva minuta shvatila sam da se nekontrolisano smije,prica nepovezano i preglasno,da joj se ruke i ramena cesto iskrive u nekom cudom drhtaju.Oblio me hladan znoj,da sam mogla pobjegla bih glavom bez obzira i razjaukala iz glasa.Zapitam je kakvim je poslom ovdje.Rece samo da je ponijela stap i da bez njega vise ne izlazi na ulicu.Kaze,tucem koga treba.Pomislih da se sali pa se osmjelih na jedan smjesak.Ali ona me pogleda krajnje ozbiljno i progovori,onim svojim starim glasom koji pamtim,da je vrlo ozbiljna i da se zaista ne odvaja od tog stapa.Pocela je da ga vrti u ruci,meni se najezlia svaka dlaka na glavi i postde mi hladno iako sam se zapravo znojila.Ushodala se oko mene praveci koncentricne krugove,ali i dalje vrlo ljubazno pricajuci o svemu i svacemu.Konacno se otvorise vrata kancelarije u koju je trebala uci.Dosla je i sluzbenica koju sam ja cekala.Ne znam kako sam usla unutra i obavila sta sam trebala.Srecom,trajalo je samo minut.Vani sam izasla osamucena i totalno nesvjesna gdje sam zapravo krenula.Jedva sam dobauljala do ulice i malo se pribrala.Jos uvijek drhtavih ruku nazvala sam onu drugaricu od sinoc i rekla da mi vise nikada ne pominje ljude koje ne vidim dugo,da ne priziva.

Nisam otisla tamo gdje sam trebala.Dovukla sam se do kuce i tropila u stolicu.Tuzna,zabrinuta,ljuta,bjesna i sve u isti mah.

Bila je lijepa,inteligenta,sposobna,jaka,dobar radnik i drug.Napunila je cetrdest godina i vise nema muza.Nema posao,nema nikakva primanja.Zivi kod sestre i ceka sudjenje.A ja se pitam,cije to ona grijehe placa i sta je toliko Bogu kriva.Do kada traju i kolika su iskusenja.I koliko toga covjek uopste moze da podnese.

Boze,samo nam pameti i zdravlja daj,pomislila sam u sebi i sjetila se gomile mojih glupih zelja i prohtjeva.A nista,nista nije vazno.Samo zdravlje.Da kroz zivot prodjemo i sacuvamo snagu i pamet.

Neslana sala na Facebook-u

Ala sam se ja rastuzila!

Logujem se juce na Facebook-u,Vidim pored nesto kao reklama,sta li je,pise "Najruznija slika na facebook-u".E,rekoh,bas da vidim ko se to unakaradio.Kliknem,otvori se neki forum.Kad tamo-stoji ona moja slika uz komentar da takve fotografije treba zabraniti na Facebook-u.Poslala neka Zagrepcanka.

Da vam je samo znati kako mi je bilo!Pa gdje bas mene da izvuku medju milion ljudi kao najruzniju?!Nesto me stislo,ma rastuzih se skroz-naskroz.U momentu mi svasta prodje kroz glavu.Reko,obruka se pred ono prijatelja svojih,eno ih sad tuzno i sazaljivo masu glavom.Vise na ulicu necu izlaziti.Ko god me vidi reci ce: "Eno one jadnice ruzne".Odstampace sliku sa sve onim komentarom i pokazivati raji uz pivo i rostilj.Napravice i neku kompjutesrku igricu sa mojim likom,garant.

Pogledan profil one cure sto me nagrdi,reko-mozda ima sta licno protiv mene ali nije ni to,u zivotu nisam za nju cula.Zapalih cigaru,taman da i leksilujum popijem,pa poceh citati komentare naroda.Vidim,svi me brane,nju napadaju,nema sta joj ne izgovorise.Dobro je.Onako zbunjena,u prvi tren nisam ni shvatila da oni,ustvari,ne brane mene nego sebe.Totalno se pometoh.Zapalim jos jednu,pa ispocetka i sa razumijevanjem.Svi tvrde da je to njihova slika,deru se na Zagrepcanku,pominju joj familiju i ogledalo,velicaju joj ruznocu i glupost.Vidi,reko,sto me brane,svoja ledja podmecu za mene.Ali,ne slaze se meni nesto tu.Svako vidi da je na slici zena a ovi muskarci tvrde da je to licna im fotografija.Poneko se i slatko nasmije,kazu: "Dobra fora".Ma,djavo vas ne odnio,kakva fora.Sta vam je toliko smjesno,nalet vas ne bilo.

I tako ja dodjoh do komentara nekog finog i kulturnog decka,Bog mu srece dao koji sve lijepo objasni i razjasni.Veli on da je to nekakva igrica pa svi koji kliknu vide svoju sliku!

Aaaaaa!Vidi vraga!

Prvo mi kroz glavu prodje da ipak nisam najruznija na svijetu.Onda poceh vikati iz glasa i pominjati sve po redu.I internet,i cuda modernih tehnologija i onu sto se bas i ne zna saliti.Glupe li igrice!!!

Kada dodjoh malo sebi odoh vidjeti sta su mi prijatelji poslali na Facebook-u.Nadjoh nekih cokoladica,cuge,medica,neko mi se smjeska,neku zeli ugodan dan,drugarica mi poslala roza papuce.Vidim i neku novu aplikaciju,"Compare hotness",poslao neki nepoznati prijatelj iz Turske (gdje samo mene nadje).Kliknem ja na to,prihvatim,kad-vidi opet cuda.To vam je neka igrica u kojoj ljudi uporedjuju vasu i jos neciju,slucajno odabranu,sliku pa glasaju ko je ljepsi.Vi isto tako glasate za slike naroda.Odem prvo vidjeti ima li ko da misli kako sam ljepsa od one druge.Istraumirana vec onom prethodnom igricom,dohvatim mis i sve zatvorenih ociju i drhtvaim prstima kliknem na my rivals.Kad ono-dosta njih glasalo za mene.Nije da se hvalim,ali pobjedjivala sam ubjedljivoDobro,bilo i onih sto su ljepse.Bila i slika Andjeline Dzoli ali je onaj sto je glasao odmah prepoznao pa rekao kako sam ja ljepsa.E,tako joj i treba.Naslo se tu i raznih umjetnickih fotografija,manekenki i glumica,razno-raznih sto igraju neposteno.Ne prodje ni sat vremena a ja skupih certdeset hiljada poena!Popravih samopuzdanje u trenu.Tacno mi bi toplo oko srca.

E,sad,ima tu i opcija za licne poruke.Ljudi se zahvale kada glasas za njih a poneko i prozbori koju.Ispricah se ja tu sa narodom bjelosvjetskim.Neko nudi sex preko onih web kamera (koju nemam niti cu imati),neko pristojno upita za zdravlje,pozeli laku noc,pita odakle sam i imam li muza.Najduze u razgovoru ostadoh sa jednim iz Emirata i dvojicom iz Grcke.A sto su lijepi!Ne znam ja za kojeg bi se odlucila kad bi me ko sta pitao.Valjda nisu,jadni ne bili,i oni necije tudje slike postavili.Fina i pristojna celjad,lijepo vaspitana.Ne traze da se skidam pred nekakvim tamo kamerama,nece da pricaju o,budibogsnama,sramotama.Kulturno pitali da im budem prijatelj.Ja kulturno prihvatila.Onim Grcima poslah neku cugu,taman da i onom iz Emirata posaljem kad se sjetih da je to kod njih zabranjeno,umalo se obrukah.Njemu poslah nekog medicu sa tablom na kojoj pise hello.Kulturno.

Sad ih sve nesto gledam,a jesu lijepi.Jedan ima naftu,ova dvojica more.Jos samo da nadjem nekog ko ima benzina u autu pa da me tamo odveze.

Gdje god.