Vidjela sam te!

Vidjela sam te!

Kako si samo lijep.Htjedoh ti poljubiti rumene usne sto sam ih zvala svojima.Htjedoh ti staviti dlan na potiljak,razbarusiti ti nemirnim prstima tamnu kosu.Htjedoh nasloniti glavu na tvoje toplo rame,izbaciti iz pluca ovo sto steze,boli i trga i udahnuti duboko.Udisati vazduh vreo od tvoje ljubavi,moje ceznje.Htjedoh te povesti za ruku,priznati da sam bez tebe izgubljena i da ne znam kako poceti ponovo.

Ni plakati za tobom nisam mogla.Samo me zuljaju,peku u ocima.Samo me grudi bole,neki zapetljani cvor steze.Samo su mi ruke nemirne u kasnim i samotnim nocima.Samo osmjeha nemam a i rjeci mi nedostaju.

Vidjela sam te!

Tugu u tvom lijepom oku.Naslutila sve rijeci sto se nisu otkinule sa tvojih usana,sto ih nisi rekao stedeci mene.Samo ti jedan tesko zadrzavan uzdah pobjeze iz grla.I dugo si me gledao,predugo.Trazio u grcu moga lica tracak nade za sebe.U mucavim rjecima o kisi i isparavanju potvrdu svoje slutnje.A nebo se nad nama prolomilo i dobro krilo tugu!

Zao mi je,ljubavi moja.

Zao mi je sto ti nisam stigla pokazati hlad jednog starog oraha.Moje prve slikovnice i prvu gumenu lutku,djevojcicu na plavoj tuti sa kaziprstom u ustima.Slingane kragnice i prvu,tamno plavu plisanu,haljinicu.Dvanaest knjiga bajki i,nevjestom djecijom rukom,podvucena mjesta o princevima sto lice na tebe.Zao mi je sto nisam imala snage nazvati te svojim.Sto ti nisam mogla dozvoliti da me zoves svojom.

Vidjela sam te!

Rekao si kako je tesko i kako ni slutio nisi da moze tako boljeti.Ruka ti za mojom posla i usne se cudno osmjehnule.A nesto u meni,ono staro i poznato,nije dalo rjecima da polete.Da vidis sta je unutra.

A nebo se nad nama prolomilo i tako dobro krilo tugu.

O primitivizmu

Sa razumnim covjekom mozete pricati razumno.Razgovarati o problemu i naci rjesenje ili kompromis.Ne morate imati ista interesovanja,poglede na svijet.Ne morate biti ni slicnih godina niti istog pola.Ne morate pripadati istoj politickoj opciji,crkvi,niti biti iste nacije.Ne morate se cak ni slagati oko teme o kojoj razgovarate,ali razuman covjek ce uvaziti vase drugacije misljenje,iznijeti svoj stav.Mozda cete nauciti nesto novo,mozda pronaci i nesto istine u razmisljanju drugacijem od vaseg,mozda prosiriti svoje vidike.

Uz takvu osobu uglavnom ide i kultura ponasanja i govora,tih i smiren ton,predstavljanje kada vas pozove telefonom.Ne nuzno visoko obrazovanje,ali svakako opsta informisanost,procitane knjige i izgradjeni stavovi.

Moj deda ima mladjeg brata koji zivi na selu i nikada nije krocio u skolu.Zovemo ga cica Rade.U zivotu sam susretala razlicite ljude,upoznala akademike,ljekare,interesantne i pametne ljude razliitih profesija ali sam rijetko cije price slusala sa takvim zanimanjem kao price cica Rade.Trebala bi mi jos tri zivota da procitam onoliko knjiga koliko ih je on procitao.Cica Rade bi mogao biti profesor istorije ili geografije,mogao bi biti sociolog ili putopisac iako nikada nije otisao mimo granica bivse Jugoslavije.Satima bi mogao pricati najinteresantnije price o poznatim svjetskim bitkama,vojskovodjama,kraljevima i drzavnicima.O zanimljivostima Zambije ili Urugvaja.O politickom uredjenju Kazahstana ili privredi Kambodze.Za Durdjevdan,za stolom moga dede,sjedi sudija Opstinskog suda,bivsi potpredsjednik opstine i nekadasnji vodja nekakvog proslavljenog bataljona,direktor mocnog preduzeca,buduci svestenik,tri ljekara,jos tridesetak ljudi i cica Rade.Nema teme o kojoj on nema misljenje i jasan stav i nema covjeka za cetiri na L postavljena stola koji ga nece sa zanimanjem saslusati,uvaziti njegovo briljantno rasudjivanje i odobravajuci kimnuti glavom.Cica Rade nikada nije isao u skoli,pisati i citati ucio je sam i ko zna kako.Zivi u zabacenom seocetu podno Kozare,cijelog zivota obradjuje svoju zemlju i prodaje mlijeko obliznjoj mljekari.Ne znam da li je ikada vidio more ali za svako zna tacan geografski polozaj,najvaznije luke i zemlje koje na njega izlaze.U grad dolazi u tamnom odijelu,bijeloj kosolji i sa sesirom na sijedoj glavi.Za svakog ima lijepu i precizno odmjerenu rijec.

Moja bivsa komsinica,univerzitetski profesor filozofije,silom prilika je za onih ratnih godina otisla u Njemacku.Na svoj novi posao cistacice javnog wc-a odlazila je u vec iznosenoj bundi od bizona i izgazenim talijanskim cipelama,uredne i isfenirane frizure.Mnogo godina kasnije,u novoj bizonskoj bundi i cipelama po poslednjoj modi,zakucala je na vrata onih koji su lamperiju sa njenih zidova,parkete i drvene ramove slika polozili u alfi i mirno zatrazila samo fotografije.Uz osmjeh razumjevanja i prastanja popila je kafu u svojoj nekadasnjoj dnevnoj sobi i otisla bez slika.I ne kaze narod zalud:"Nije ko ima nego ko je navikao".

Sa takvim ljudima ovaj bi zivot bio laksi i ljepsi.

Nazalost,svuda vladaju primitivci.Ljudi koji su dosli ne znam kada,ne znam odakle i ne znam zasto.Ljudi koji su zaposjeli postanske i bankarske saltere,kancelarije razno-raznih biroa i najobicniju radnju placanja racuna ili trazenja nekog dokumenta obicnom gradjaninu pretvorili u nocnu moru.Ljudi ciji jezik ne razumijem,ciji preglasan govor iritira,ciji pogled pun mrznje tjera da oboris glavu.To su ljudi koji razbijaju case u kafani uz zivu muziku polugole pjevaljke i u soferskim kabinama drze duplericu Playboy-a.Nije ovo nikakva generalizacija.Naprotiv.Moj veoma dobar drug je vozac kamiona i nikako se ne uklapa u ovu primitivnu pricu.Tek je jedan od nas,obicnih,ovdasnjih,gradsko dijete zaguseno najezdom Novih i Cudnih.To su ljudi koji za vama vicu ulicom,trube iz skupih dzipova sa zatamnjenim staklima,dobacuju prostote i pogrde.To su oni kojima ne mozete objasniti bas nista,do cijih praznih glava ne dopire rijec.Vide samo metar ispred sebe i to u pravcu-strogo ravno.Nerijetko nose policijske uniforme ili,u novije vrijeme,raznih Security agencija.To su naorazani utjerivaci dugova,rodjeni kriminalci i propaliteti.Nabildani,obrijanih praznih glava,sa svojim mjestom za sankom i,ne daj Boze,da mu konabar u viski stavi dvije umjesto jedne kockice leda.Oni na lancu vode krvolocne pit bul terijere ili rotvajlere hranjene svjezim mesom.Zbog njih prelazite na drugu stranu ulice i pazite da ih,slucajno,u guzvi ne zakacite ramenom.

Nedavno mi je prisla zena,pripadnik redova primitivaca.Tacnije,dozvala me sa druge strane ulice ovim rijecima:

-"Eheeeej....ejjjjjj....zutaaa!"

Odmjerila me onim zavidnim i pakosnim pogledom zene ljubomorne na sve i svakoga,sa svjezom trajnom na unistenoj kosi i prosiktala:

-"Jes' to bila na moru?"

Postalo mi je mucno pa odgovorih:

-"Ne.Na Balatonu."

Zavist je munjevito presla u otvorenu mrznju.

-"Ima nas koji moramo raditi pa ne znamo gdje je to i nikad nismo bili tamo."

-"Nisam ni ja.Ali sam isla u skolu."

Ostavih je sa tim rijecima,u soku i sirom otvorenih usta na sred ulice i odoh svojih putem.

Doticna persona se udala devedestdruge u Prijedor.Rodom je-nemam pojma odakle.Bilo je to u ono vrijeme kada u mom gradu cetrdesetpet dana nije bilo ni vode ni struje.Vodu smo vukli u kanisterima i kantama sa onih rucnih pumpi udaljenih par kilometara od grada.Pjeske,jer benzina nije bilo.U takvim okolnostima ta je osoba prigovorila svom muzu kako ju je prevario pricajuci joj o svojoj kuci sa centralnim grijanjem i toplom vodom.

Postoje i oni ljudi bez stava,misljenja i volje.Bezlicni,bezbojni.Jednu takvu osobu moja je drugarica odlicno opisala:

-"Nije ni lijepa ni ruzna,ni pametna ni glupa,ni dobra ni losa.Suvisna je."

Ali,oni nisu tema ove price.Ja sam samo htjela reci da gubim snagu u borbi protiv primitivizma.Protiv vjetrenjaca.

Kako vise stvarno ne mogu.

Usput,na putu do Praga prosla sam kroz Madjarsku i posjetila Balaton.

Morski postovi:Dan sedmi,13.jul

I

Sutra putujem kuci.Pocecu odmah sad plakati da stignem odtugovati.Ako ima ko da mu spremam kucu i peglam ves u zamjenu za ostanak na moru,rado cu.

Jutros je more bas kakvo najvise volim-valovito i divlje.Rjesilo i ono da me isprati kako valja.Bas nista me ne vuce kuci i mislim da je jedna odluka sazrela u meni.Ucinicu to odmah,svaki sledeci dan bice tezi za oboje,a ja za to vise nemam snage.

A onaj Dalmatinac mi je uspio izvuci zivac,malo je sirov i divlji.

Sto bi rekao moj cikica,rodjak mojih domacina:

-"Izgubljen sluĆaj.To zimi kad zaduva bura ima sve da podivlja."

Cikica je genijalan,najradije bih ga povela kuci.Izgleda kao Gargamel ali ima duha za deset ljudi.Sjedi u svom cosku,skilji na jedno oko,a ispod one druge obrve sve registruje i za sve ima komentar.

Kaze on neki dan Dalmatincu:

-"Ti,Kockasti,da se zenis.Vec si na pola bLJentav,ima da pobudaLJis skroz tako sam.K'o cutak."

-"A,nesto mi rano da je pitaN,odbice me."

Moj cikica otvori i ono drugo oko,malo se nagnu naprijed pa opet zaskilji.

-"Bosanku oce da zenis?Medvjed.Da ne fantaziras!Da nadjes sebi zenu spram sebe,da se zenis.Sta ces kad zaduva bura,jos ce bLJentaviji da budes dogodine."

Mahnu par puta prema njemu glavom pa nastavi vise sam za sebe:

-"Bosanku?!Izgubljen sluĆaj.Deset kila na zlato za nju da spremis.I novu glavu za sebe da kupis.Eeee,moj Kockasti,nema to da se kupi."

-"Nemojte da mi ga zezate."

-"Ne zezam.Sta da ga zezam.Sam je od sebe zeznut.Ne valja da covjek puno fantazira,nije to dobro."

U taj cas konobarica rece kako se zaledila limunada.Moj cikica samo mahnu u pravcu reda pred poslasticarnicom i,kao da ga se to uopste ne tice,prozbori:

-"Tako i treba.Sve da se razboLJi.Dosade jedne,navalili ko termiti.Ocu ja po citav dan da mjesam LJimunaT.Ocu,p.m.Odoh na more.A ti taj LJedeni da im das.Ima red pred ambuLJanta da se uvati,tamo neka idu dosadjivati",pa se nasmija zlurado k'o da ga vec vidi,prebaci peskir preko reklamne majice susjednog hotela i odgega u pravcu plaze.

Dok pisem,naoblacilo se,zaduvalo,talasi mi prscu i razlijevaju slova,nemam pojma kako cu ovo procitati kad dodjem kuci.Samo da ne padne kisa.Da se jos danas iskupam k'o covjek i pozdravim sa morem.Sutra neka pada sta hoce.E,necu se pomjeriti odavde pa da su talasi dva metra.Mama je danas pricala kako sam i kao sasvim mala obozavala valove.Tata bi me stavio u moj mali camcic i vozao po njima.A kada bi more bilo mirno,znala sam stajati na obali i po citav dan dozivati valove:

-"VavoJi,vavoJi,dodjite!"

Bura sada vec jako duva i prilicno je hladno.Talasi zapljuskuju zidic visok preko metra.Ne odustajem.Odoh u vodu.

II

Nakon poslijepodnevne kafe,vratila sam se na plazu i okupala jos jednom.Sada sjedim naslonjena na zidic,umotana u peskir i cvokocem.Ledeno je,bura se pojacala a valovi su zastrasujuci.Gledam ovu djecu,njima nije ledeno u vodi i roditelji im se uopste ne plase da ce ih neki talas baciti na ove stijene.Meni se ne da uci jos jednom.Ne da mi se ni otici u sobu i poceti pakovati stvari.Kao da cu,sjedeci ovdje,odgoditi povratak kuci.Oprastam se od mora.

Pomalo i od Njega,negdje u srcu znam da ce biti tako.

A vi ovdje,nemojte se sutra oprastati od mene,ne znam vam ja to.Rascmizdricu se,pa sta cete onda od mene.Pravite se da sam krenula na kafu i da cu doci evo za sat.Ostavite mi peskir na plazu i sacuvajte mjesto.Kada na satu izbiju tri ure nisam usla u autobus.Skocila sam sa ovoga kamena ovdje.

Uskoro cu morati poci.K'o djete sam,pune mi se oci suzama.Pa-paa,lijepo moje more...

Uci cu sutra navece u svoj stan sama.Prazna.Nikakva.Najavljuju kisu,bice mi hladno.Bicu bez posla,bez ideje i plana.Sama.Mama ostaje ovdje.Docekace me ustajali vazduh i tragovi sestrinih pijanki.Okrenucu Njegov broj,vjerovatno posljednji put.Po mom glasu znace da nesto ne valja.Reci cu mu kako trebamo razgovarati i sve ce biti jasno. 

Jos se ne mogu odluciti uci u vodu.A more me zove.

III

Otisla sam sama kraj svetionika i sjedila na klupi zagledana u svjetla na povrsini vode.Odjednom,more se umirilo,utisalo.Cudna mi je ova tuga,ne znam kako vise da je objasnim.Na molu je neko pjevao.Odjednom sam se pocela smijati kao blesava.Gospodja sa pudlicom zbunjeno je zastala pored klupe.Osmjehnula sam se i krenula u pravcu onog glasa.Dalmatinac je lezao na maloj barki njegova druga i derao se iz glasa:

Dovidjenja,malaaaa

bijeli brod ceka nas

ljubavi,vratit cemo se opet na ljeto

i pjevati na zalu tom,na obali

Drzali smo se za ruke i lunjali okolo.Pricali,smijali se.Mudrovali oko osobne iskaznice i licne karte,pasosa i putovnice,septembra i rujna.Dobila sam poziv da ostanem koliko zelim,da dodjem kada hocu,ostanem koliko mi se svidja.Da nastavimo da se vidjamo.Da sam draga i da bi volio vidjeti me u Bosni.Pomalo trubadurski pomenuo je neku mogucu vezu izmedju nas.

Ne.

Neka ostane sve lijepo i nevino.Da ne kvarimo,ne produbljujemo.Nisam ti ja za to.Lijepo nam je bilo,sta nam fali.Neka ostane sve u ovoj zvjezdanoj noci,evo,ni vjetra nema vise ni mrve i opet je toplo.Otplivajmo jos jednom do uvale.Poljubicemo se na molu,ujutro kada odem ti ces raditi.Nemoj mi reci zbogom,bas nista ne govori.Ovako je savrseno.Sve preko bilo suvise,pretjerano i nepotrebno.

Nije to to.Nisam ja ta i nisi ti taj.

Lijepih sedam dana.Uzivala sam,cijelim svojim bicem.

Zbogom,moja ljubavi

Da mi je sada samo otici.

Bilo gdje.Samo sto dalje,najdalje.Gdje nista ne podsjeca na njega.Gdje nema stepenica uz rijeku.Gdje nema ulica na kojima sam ga sretala,mahala kroz prozor auta.Gdje u proljece ne mirise bagrem i gdje jutra nisu maglovita.Gdje nema one male sobe u kojoj sam mu,jednog septembra,pruzila ruku i izgovorila ime.Gdje ne tece onaj potok kraj kojeg me poljubio,prvi put.Gdje zima nije hladna kao ona kada smo,jednog februara,pripali jedno drugom.Kada se koza jezila,ne zbog snijega.Kada su njegovi prsti odvezali sve zamrsene cvorove moga srca,kada sam znala da volim.Gdje ne cvjetaju tresnje sto lice ne njegove usne,sto mirisu isto i iste su boje.Da ne pijem vise crno vino sto sam ga prosula jednom po njegovoj narandzastoj kosulji.Gdje stolovi nisu plavi kao onaj kada sam,da niko ne vidi,ispod njega trazila dragu,toplu i njegovanu ruku.Gdje noci nisu zvjezdane kao one u kojima mi je govorio

kako sam samo njegova

Kako sam jedina

kako sam lijepa i najdraza

kako bez mene vise ne bi mogao nikuda

kako ce zaliti uvijek sto se nismo ranije sreli

kako ce mi,jednom,pruziti sve sto zasluzujem.

Kada je uvlacio prste u moju kosu,dusu i srce i ponavlajo da me

voli,voli

VOLI

Kada sam mu rekla da ga VOLIM.Kada sam precutno pristala biti njegova onda kada niko ne vidi.Kada sam ga krila kad se zaboravi.Kada sam cutala a zeljela vikati na sav glas.Kada sam ga tjerala da razmisli jos jednom.Kada mu nisam dala da napravi korak koji bi nas spojio za uvijek.Kada sam bila glas razuma a najvise od svega zeljela poletiti na krilima njegova sna.Umjesto toga,slala sam mu vjetar u krila i pazila na svaki njegov pokret.Da ne odleti predaleko,da ne izgubi glavu,da me ne nazove svojom zauvijek.

Ljubavi moja,jesam te voljela.

Ljubavi,i sada te volim. 

A cini mi se,vise nego ikada.Vise nego juce,manje nego sutra.Boli me ovo mjesto na ramenu gdje si,samo tren prije,naslonio glavu,posljednji put.I prsti me bole od dodira tvoje koze.I usne koje si ljubio.I ovo mjesto u srcu gdje si bio samo moj.I sve me rijeci bole,sve sto sam ti rekla.

Boli me tuga u tvom oku,zadrzani dah,rijeci sto su ti ostale u grlu i nisi ih mogao reci.Boli me dlan od tvog cvrstog stiska.Kao da si me htio natjerati da jos jednom razmislim.Zadrzati me,ne dopustiti da odem.Boli me tvoj spusten pogled kada si izasao iz mog stana.

Bez zbogom.

Mozda da sacuvas neku malu,malecnu mrvicu nade.Da povjerujes kako jos sve moze biti drugacije.

Nemoj.Ja sam znala me nade lazu.Da si tudji.I da nikada neces biti moj.

Pamti me,ljubavi moja,onakvu kakvu si danas vidio.Preplanulu od sunca,ociju plavljih nego ikada.Bistrih i bez suza.Sa osmjehom na kom je blistalo tvoje ime.I posljednji poljubac sa mojih usana pamti.I ne,nije onaj slani okus bio trag jedne uporne suze.Ja to ne znam.

Ne placem ni sada.

Ljubavi moja,samo jedno te molim.Nikada nemoj posumnjati da sam otisla samo zato da bi ti bio srecan. 

A meni...ma,kako bude...

Morski postovi:Dan sesti,12.jul

I

Ostajem ovdje jos dva dana.Zlo mi je od povratka kuci i svega sto me tamo ceka.Gledam ovo more i doslo mi da placem za njim.

Jutros me moj domacin zaprepastio.Dosao da mi pokvari ceif uz prvu jutarnju kafu na terasi i da me,krajnje dobronamjerno,upozori da ne govorim nikom da sam iz Prijedora.

-"Reci iz Bosne.Prijedor ne pominji."

-"A?Sto bogati?"

Uzvrpoljio se na onoj stolici k'o dijete na tuti.

-"Znas...vec mi je nekoliko ljudi prigovorilo sto primam goste iz Prijedora."

-"Sto rode?Da ne zracimo stogod?"

Rastapao se od ljubaznosti.

-"Nemoj pogresno da me shvatis...tebi svaka cast...ali ljudi su ovdje...znas...zadrti...najgori...a Prijedor nije po dobru cuven iz zadnjeg rata...ne smeta to meni,nemoj,molim te,pogresno da me shvatis."

A tako!Nije podobno biti iz Prijedora,znaci.Doslo mi je da u momentu spakujem stvari i odem,ali sam jos brze odustala.Meni niko ne smeta,nemam nista protiv bilo koga.Da imam,ne bih za odmor odabrala Hrvatsku.Ako ja nekome smetam,njegov problem.Lijecite se ljudi.Od raznih psihickih problema,radoholije,nacionalizma,zaostalosti,od cega god da bolujete.I nikako nemojte kukati za turistima.Znaci,ovdje mozete biti i majmun ako hocete,samo Srbin nikako.Mozete raditi sta vam padne na pamet.Skakati po narodu,pustati djecu da gadjaju ljude kamenjem,piskiti sa mola u more,samo nikako ne smijete biti iz Prijedora.Ni pod razno.Pare posaljite postom,nema potrebe da dolazite.Za svoje dobro,naravno.Inace,nemaju bas nista protiv vas,samo ljudi,eto,k'o ljudi.Protiv vasih para osobitio nemaju nista.E,zaboli mene za vama!Ocete da vam kazem odakle sam?PRIJEDOR,REPUBLIKA SRPSKA.Znate,od tamo je "Peta Kozarska brigada".Jebiga,nismo svi izginuli.Neko je i prezivio,tek da vama ide na zivce.Ne,nikako meni ne smetaju vase zastave na svemu i svacemu.Obiljezija raznih vojnih jedinica,ulice koje se zovu Operacija oluja,Doktora Franje Tudjmana.To je sasvim u redu i vi ste u pravu,uvijek sam to govorila.Mi nismo.Vase su vodje narodni heroji,nasi haski optuzenici.Vi svoje pobjede slavite,mi svoje krijemo.Ni malo nisam ironicna,sirova istina.Samo dajte da vec jednom pocnemo zivjeti normalno.Da nam se ne desavaju vise ovakve stvari.Ljudi,kada se zaratilo meni je bilo trinaest godina.Sta ja imam sa tim?

II

Ovo Sunce danas nikako nije normalno.Hlad su okupirali jutros u pet,valjda.Przim se citav dan,ne znam jesam li prosla bez suncanice.Okupirali plazu k'o skakavci.Uci u vodu se jos i moze nekako skacuci sa stijene al' izaci nema sanse.Djeca blokirala stepenice,nema druge nego plivati dok se ne oduzmes ili dok se ne smrkne.

Dalmatinca danas,za divno cudo,nema.Me's cini da sinoc rece kako ide peci jagnje.E,Galebe moj,pa ne moze to tako.Kamo meni spinjetak?Odoh ja na jagnjetinu,tebi je dobra i sirnica.Hoces me voditi na banjalucke cevape kad dodjem u Bosnu?Evo tebi sipak.Jasta!

Danas sam bas onako ocejfila sa kupanjem i suncanjem.Sve nesto mislim kako bi trebalo akumulirati sto vise mora i sunca da ostane do iduceg ljeta,ako Bog da.

III

Dalmatinac se ipak pojavio.Ne znam da li je to neki obicaj ovdje,ali mene bas vole gadjati kamencicima sa ovog zidica.Gadjao me sve dok nisam skocila i posla nekoj mami sve po redu.Dobro je da se ne proderah.Pa sta ti je,sto me lijepo ne zovnes?!Tako se on meni smijao i umjesto na jagnjetinu povede me na voznju po okolnim mjestima,smjestenim izmedju Velebita i mora.Kako samo lijepo izgledaju!Divlje,netaknuto.Kristalno cisto more kakvo se jos rijetko gdje moze sresti.Slikala sam sve,vidjecete cim izradim film.Na nekoj malenoj plazici,pod stijenama,cekali smo zalazak Sunca.Drzali se za ruke i ljubili.Kako je meni samo prijala ova promjena!Neko drugaciji,neko sa kim sam tako opustena,sa kim ne strijepim od svakog slucajnog prolaznika,sa kim sam svoja.Ne znam o cemu smo pricali.O necemu sasvim nebitnom,nevaznom.Mogli smo i cutati.Samo sjediti tamo,gledati let galeba,mirisati more.Drzati se za ruke samo zato sto lijepo izgleda,sto je prica sladja.

Na obali,

svi rece ti nas'o sam pravu.

Na obali,

bices najljepsa ti,

pjevusio je Dalmatinac i,bas kao on nekada,uvrtao pramen moje kose oko prsta.

Morski postovi:Dan peti,11.jul

 I

Jutros su javili da mi nisu produzili ugovor,tako da sam,od danas,zvanicno nezaposlena.Uzbudjuju me samo stvari u zapletu.Rasplet je cinjenica,gotova stvar,nesto o cemu vise ne treba razmisljati niti trositi rijeci.Ipak,lagala bih kada bih rekla da nisam tuzna i zabrinuta,ali nedam da mi ovo pokvari odmor.Imacu sasvim dovoljno vremena za sekiraciju kada se vratim.

Uz jutarnju kafu,pricala sam sa rodjakom i radnikom mojih domacina.Rece mi da poslije sezone ide po drugu zenu.Meni to nesto nije bilo najjasnije pa upitah da li je razveden.Nije.Samo dovodi drugu zenu.Nisam ostala bogzna kako prenerazena,poznati su mi ti zakoni.Cudilo me je,jedino,kako Makedonija legalizuje takve brakove.I kako se osjeca ona prva zena.I kakva mora biti budala ova druga,obzirom da nije muslimanka vec Njemica,hriscanka.Nije me uspio ubijediti-ljubav nema ama bas nista sa tim.  

II

Kako se priblizava dan za povratak kuci,meni je zlo.Ne ide mi se nikako.Ovdje sam drugacija osoba,vedrija,mirnija.

Maloprije sam na plazi primjetila Dalmatinca.Vjesto sam se prikrila,on je zvjerao okolo i na kraju otisao.Pametno je ucinio.Ne bih podnijela da mi sad pocne truniti o svidjanju.Sinoc smo prosli kraj njegove kuce.Dvije kuce,zapravo.Bogte!

E,da sam bogdo pametnija...

III

Kada sam se vratila sa plaze,Dalmatinac je slao romanticne poruke a ja se smijala iz glasa.Bilo je u njima neke davno zaboravljene lepsavosti,necega tako slatkog,gotovo djecijeg.Zezala sam se,odgovarala dvosmisleno i obecala doci na plazu uvece.

Setali smo uz more i smijali se.Ne znam kada sam poslednji put bila tako opustena.Gurkali smo se na molu a on me,onako ogroman,podigao i satro htio baciti u more.Ma nimalo se nisam bunila na ono sto je slijedilo.Ljubakali smo se naslonjeni na neki zidic,djecje,gotovo drugarski i budalasto.Na tren sam opet bila srednjoskolka,a cak i tada su mi poljupci bili ozbiljniji.

Kupali smo se,jeli neke sendvice na plazi i pili sok,raspravljali koji je mjesec septembar.On mi pjevao pjesme dalmatinskih klapa,prskao me,govorio da sam lipa.A meni...meni odavno nije bilo ovako lijepo.

U sobu sam se vratila budalasto vesele.Tek tada sam pomislila na Njega.Ostala sam zbunjena,ni na tren ga se nisam sjetila dok sam se ljubila sa drugim uz more.Samo sam odmahnula rukom i otisla pod tus."Mislicu o tome sutra".Kada se vratim,zapravo.Raspolozenje mi nije pokvario ni mladi domacin zvjerajuci u mene ispod stepenica.Vozi!Mlada sam,slobodna,samostalna i radicu sta ja hocu.Usput,ne zivim po serijatskim zakonima.

I dalje sam se kreveljila samoj sebi u ogledalu.Da sam mladja i onako luckasta kakva sam bila nekada,mozda bih se i zaljubila.Tada su me zezali da se zaljubim cim sjednem u autobus. 

Morski postovi:Dan cetvrti,10.jul

I 

Pocrnila sam kao crnce i pri tom uspjela izgoriti.Kako-uopste mi nije jasno.Boli me svaki milimetar koze.

Svi se zale kako nema mnogo turista.Mene to uopste ne cudi.Navikla sam na uredjene plaze,srecena setalista uz more,ljude koji se bore za svakog gosta.Ovo je masinerija za otimanje para.-"Dobar dan.Deset evra."Tuseva na plazi nema.Prilazi vodi nikakvi.Svuda buja neko divlje rastinje.Setalista nema,osim nekoliko klupa postavljenih uz more.Preko granice ne mozete prenijeti ni sendvic,sve se oduzima.

Ne,ne zalim se ja.Lijepo je meni ovdje.More je kristalno cisto i toplo.Lezim na svom kamenu i odmaram mozak i dusu.Ne mislim ni o cemu.Smijem se sa ovim mojim domacinima,zezam sa rajom koju sam upoznala.Svi me maze i paze,laskaju.Danas mi covjek rece da sam najljepsa na plazi.Primjetih kako to i nije bogzna kako tesko buduci da sam najmladja,ne racunajuci djecu ispod petnaest godina,i da bi,da sam na plazi medju dvadesetogodisnjacima,vjerovatno zakljucio kako sam najruznija.Nije mu to bilo dosta pa rece:

-"Blago tebi.I kada se vratis kuci mozes gledati more.U ogledalu"

Smjesan mi je.Djevojka ga je streljala pogledom iz vode pa je brze-bolje otisao na pivo.

Decko od sinoc me pozvao na voznju do Paga.Ne znam da li cu prihvatiti.Makar bih voljela otici ali,zapravo,uzivam u ovoj samoci i neda mi se sklapati neka dublja poznanstva.Nikada nisam bila nedrustvena,naprotiv.Samo,prija mi ova promjena.Distancirana od zivota koji zivim i Njega,nastojim na bolje vidim sta je unutra.Usudila sam se pomisliti na ono sto mi,u ovom casu,izgleda kao jedino ispravno rjesenje,rasplet sa najmanje tuge za sve nas.Ne,nisam cak ni na pragu jedne odluke.Samo razmisljam o tome sta bismo mogli izgubiti,oboje.Pitam se je li ovo zaista ona prava,jedina ljubav,za citav zivot.Ili je samo jaka strast,opsjena,nesto sto ce se rasprsiti kao mjehur sapunice.Je li ovo sto osjecam za njega u ovom trenutku tek zelja ili ljubav koja ima snage pobijediti sve sto bi nam neki buduci dani mogli donijeti.Daleko od kuce i njegovih usana,sve izgleda drugacije.

II 

 Uvece sam izasla sa onim Dalmatincem.Prosetali smo oko Karlobaga nekim strmim ulicicama.Mjesto je,ipak,vece nego sam ja mislila.Poslije smo otisli na pice.Neki covjek,cetrdesetih godina,pitao je odakle sam.

-"Iz Prijedora,Bosna."

-"Koji je najblizi grad Prijedoru?"

Nasmijesila sam se.Mi znamo za svako mjesto u Hrvatskoj,za gradove daleko manje od mog.

-"Prijedor je veliki grad.A najbliza mu je Banja Luka."

Zavrtio je casu u ruci i zaskiljio na jedno oko.

-"I...kojoj enklavi TO pripada?"

-"Nemamo enklave u Bosni,imamo entitete.Prijedor je u Republici Srpskoj."

Nesto u njegovim ocima postalo je izuzetno neprijatno.U meni se probudio inat.

-"Pa...kako izdrzavate?"

-"Sta kako izdrzavamo?"

Upiljio se u mene i jos cvrsce stegao onu casu.

-"A,Srbe.Dodikovce."

Dosla sam ovdje kao turista i bez straha.Za svoj novac mogla sam otici bilo gdje.Pozeljela sam ponovo doci bas u Hrvatsku,zasto da ne.Rat je zavrsen prije trinaest godina a ja sam tada bila dijete.Ako nista drugo,ocekivala sam bar da ce postovati cinjenicu da novac trosim ovdje.

-"Gospodine,ja sam srpkinja."

Izdrzala sam njegov pogled,da je mogao ubiti ne bih vam sada pisala.Ne bojim se nicega i ne znam kada sam zadnji put osjetila strah,ali sada sam stajala na staklenim nogama.Zbilja sam se prepala.Da sada izbije neki novi rat,ovaj covjek bi u njemu bio zlikovac.Zvjer.Znala sam da nikada nece biti drugacije.Podjela na Srbe i Ljude ovdje je tako duboko ukorjenjena u svijesti ljudi i tesko ce se bilo sta promijeniti.Medjutim,ja cu uvijek jasno i glasno reci ko sam i sta sam.Ne iz inata vec iz ponosa i mirne duse.Volim svoj narod,postujem svaki drugi.Razlikujem ljude od majmuna i to je jedina podjela kojom se vodim.

Pred spavanje,Dalmatinac je poslao poruku da sam "draga i lipa" i da mu se svidjam.Pozeljela sam mu samo laku noc.Zbog Njega kod kuce,zbog toga sto sam starija i,valjda,drugacija-ne znam.Tek nemam volje za morsku avanturu,makar je decko zbilja drag i sladak.

Morski postovi:Dan treci,9.jul

 I

Upravo sam stigla na plazu i uslikala ostrvo preko.Zovu ga Mrtvi Otok jer na njemu nema apsolutno nikakvog zivota.Ni biljke,ptice ili insekta.U zavisnosti od doba dana ili oblacnosti,mijenja boju.Kada je potpuno vedro,sasvim je bijelo.Na vrhu je sedam vjetrenjaca.

Bura i dalje duva,nesto slabije,doduse.More je malo valovito i hladnije nego juce.Mislila sam da sasvim sigurno nece,ali ON mi pomalo nedostaje.Da me zagrli i ugrije od vjetra kada izadjem iz vode.Da naslonim glavu na njegovo rame i cutim.Ciko od juce prognozirao je da ce bura prestati za sat.U pravu je,vec slabije duva.A ja idem na dorucak i po mamu.

 II

Moj domacin donio mi je flasu domaceg vina.Ponijecu je kuci i popiti sa drugaricom.Pricacu joj svoje utiske,a ona meni novosti iz carsije.I ona mi nedostaje.Da odigramo jednu jamba na plazi,otracamo vjesticu do mene sto maltretira ovo jadno dijete,primjetimo dobrog frajera,zapalimo jos jednu prije nego krenemo.

Gledam ove strance.Nevjerovatno je,ljudi,koliko su im zene ruzne.Pored mene neprestano prolaze dobri frajeri i vode za ruku akrape.Uvijek sam govorila da su muskarci,zapravo,ljepsi pol.Nikada ne mogu biti neuredni i zapusteni onoliko koliko to moze zena.Sve do jedne izgledaju deset godina starije od svojih muzeva,momaka-sta god da su im.Djeca su im histericna,nevaspitana i bezobrazna.Jasu po glavi cijeloj plazi,bacaju kamenje narodu u glavu,izlijevaju kantice vode na ledja.Roditelje se ovo,medjutim,uopste ne dotice.

III 

Navece me je poznanik moga domacina,mjestanin,pozvao na pice.Vec sam pomislila kako niko nece da se druzi samnom pa sam rado pristala.Popili smo kafu i prosetali uz more.Decko je ogroman,imala sam utisak da je dosta stariji od mene a ustvari je cetiri godine mladji.Ispricali smo se,ismijali,bilo mi je lijepo.

Sve mi se vise svidja ovdje.

Uzivam punim plucima i smijem se glasnije nego inace.Vedrija sam,pricljivija,nekako drugacija sama sebi.

Kada sam  se vratila kuci moji su me domacini cudno zagledali.Ionako  mi je vec bilo dovoljno neprijatno sto medju njima hodam u haljinici za plazu,suknicama i topicima.Njihovi nazori i kodeksi ponasanja ipak su mnogo drugaciji.Osjecala sam se blesavo.Medjutim,uz svo uvazavanje,ja sam ovdje samo turistkinja na odmoru i ne cinim nista nedolicno.

Morski postovi:Dan drugi,8.jul

                                  I

 Smjestena sam uz more.Sa prvim suncem i soljom prve jutarnje kafe,izasla sam ispred.

Osjecaj potpunog,savrsenog mira.

Ribarski brodici lijeno se ljuljaju privezani za mol.Moji domacini,Makedonci,utkuju se da mi ugode.On mi pise kako nedostajem.

Meni je sve potaman i niko mi ne fali.

Na plazi sam slusala neke bake i izvjestaj o cijenama mesa.Prosli put kada sam bila na moru,slusala sam iskljucivo o mjestima gdje je najbolji provod.Sta se sinoc pilo.Gdje ce se nocas.

Svidja mi se ova promjena.Sjedila sam sama na obali,slusala svoje misli.Provirivala unutra ispod spustenih trepavica.Zene mojih godina dovele su djecu na plazu.Skupljale kantice i lopatice,dozivale.Pomislila sam kako je bas tako trebalo i kako sam toliko toga propustila.

Ciko u vodi pricao je nesto o toplom moru,jezevima i hobotnicama a onda,valjda primjetivsi naglasak,pitao odakle sam.

-"Iz Bosne?"

Izbuljio se u mene,razrogacio oci.Pomislih kako sam ga necim uvrijedila.

-"Pa stO radite tamo?Studirate?"

-"Ne,gospodine.Tamo zivim.Necete vjerovati,ali i tamo ljudi zive."

Tu se ciko skroz unezgodi,uzvrpolji u vodi,taman k'o da ce se ugusuti.

-"Ne,gospodicna,niti pomislio nisam...Isuse...Ali,gospodicna,molim vas...Pomislio sam da studirate mozda..."

Ha!Nece vam ovo proci.Znam ja sta ste vi mislili.E,ciko,ciko...

                              II

Pomislila sam kako bih,u nedostaku racunara i interneta,mogla kupiti svesku i biljeziti misli i dozivljaje,dan po dan.Teta u marketu nije razumjela sta je to sveska.Ne zna ni sta je teka.Cehe i Italijane ispred mene odlicno je razumjela pa joj nisam imala namjeru prevoditi.-Sto?-Pa da pisem u nju.-Ahaaa,mislite biljeznicu...Zalim,nema.Na kiosku su imali.Samo sam ovaj put umjesto sveske trazila biljeznicu.Dobro sam raspolozena da bih kvarila sebi dan ovim glupim igricama.A do juce smo govorili istim jezikom,sada se jedva sporazumjevamo.Teta u drugom marketu odmah je znala da je hemijska zapravo kemijska olovka.Ima i hljeb.Mnogo je draga.Ici cu opet kod nje.

Poslijepodne sam promjenila plazu.Ova je pjescana i mnogo je zivlje.Legla sam na stomak,spustila stopala u vodu i pocela pisati.Zaduvao je vjetar,talasi poceli da me prscu.Da me nije sramota,smijala bih se i radovala kao djete.Djevojka iznad mene svadjala se na telefon sa muzem,baka pored konstatovala kako sam sigurno student (zbog sveske,valjda).Opet!Mnogo vam hvala ljudi.Ko bi rekao da mi je trideset

Htjela sam sacekati zalazak sunca ali je postalo hladno,vjetar se pojacao.Romanticno ga zovu tramontana.Meni je ovo najobicnija bura.

III

Obula sam stikle i izasla u setnju,sama.Popila kafu uz more,uzivala u samoci.A ne znam kada sam poslednji put.Sa plaze se cula graja,pljusak vode kada neko skoci.Vratila sam se u sobu,bacila one cipele i navukla kupaci.Bilo je blizu ponoci,vjetar je i dalje duvao ali je more bilo savrseno.Neko je sa zidica bacao kamencice na mene i derao se bela,belisima regaca.Nasmijesila sam se,makar nije mogao vidjeti u mraku i skocila sa one moje stijene.Jedva sam izasla van,u vodi je bilo mnogo toplije.Kada sam se vratila,domacin me cekao sa nekim vocnim kupom napravljenim u polovini dinje.Izgledalo je tako lijepo da sam se jedva odlucila pojesti ga.

Ljudi,razmazicete me.Necu se htjeti vratiti kuci pa sta cete onda od mene?!

Morski postovi:Dan prvi,7.jul

Probudila sam se u sest i jos ne mogu povjerovati da krecem na more.Popila sam kafu,bezbroj puta pogledala je li sve pogaseno,curi li voda,jesu li zatvoreni prozori i krenula na stanicu pola sata ranije,od nervoze.

-“Kuda,komsinice?”,zapita teta u pekari,izbecena u ogromnu zutu torbu.

-“Na more.”

Kao da sam rekla-u Diznilend.

-“Sa srecom.Uuuuh…a dje?”

-“Karlobag.”

Tu se teta malo zamisli,odmahnu rukom i prozbori tuzno:

-“Dje god da je,mora da je lijepo.”

Volim gledati kuda prolazim i nikada ne spavam u voznji.Zato sam kao Auto-moto savez,sve puteve znam.Kanjon Sane i Kljuc,pa Drvar i jedno sjecanje iz ranog djetinjstva kada sam sa roditeljima,svake godine,ljetovala u Hrvatskoj.Stali bismo obavezno u Drvaru,odmah pored Titove pecine,na jagnjetinu.Pamtim i tatinu pazljivu voznju preko Ostrelja.Bilo je to prije sedamnaest godina,posljednji put.Zatim Grahovo,pa granicni prelaz.Ono sto me zaprepastilo bila je provjera svih putnika muskaraca.Nije li to vrijeme iza nas?Ne.Jos dugo cemo se na granicama osjecati kao gradjani drugog reda.A bili smo gradjani Svijeta.

I vi ste culi kako je Hrvatska uredjena zemlja?Kako brinu o “okolisu”,”zelenisu”,”travnatim povrsinama”?Kako su izgradjeni,obnovljeni?I ja sam to cula,ali lagali su.U centru Knina,u parku,trava je do koljena.Na fasadama jos rupe od gelera.”Briga o okolisu” tek je termin za ukras stampe,turistickih prospekata i tv vijesti.Grad je prljav,neuredan i ruzan.Po niskom rastinju,maslinicima i vinogradima naslucuje se blizina mora.Priroda je jednolicna,dosadna i nezanimljiva.Sasusena trava,ruzne kuce i neuredna dvorista.

A meni su se oci napunile suzama zbog jos jednog sjecanja iz moga lijepog i srecnog djetinjstva.

Na more smo kretali prije zore.Brat i ja smo spavali na zadnjem sjedistu a mama nas budila u rano jutro.

-“Ko prvi vidi more…”

Tata bi svake godine smisljao drugaciju nagradu pobjedniku.Rasanili bi se u trenu i zalijepili svako za svoje staklo.Hoce li se pojaviti sa lijeve ili desne strane?Vise se ne sjecam ko je u tim igricama imao vise srece,nije ni vazno.Pamtim samo onaj smijeh i radost kada bi se,duboko ispod nas,sve zaplavilo.Sjecam se odsjaja sunca na povrsini i srebrnog sjaja,slike koja me uvijek i iznova fascinira.Tate vise nema,a brat i ja nikada nismo bili dalji.Sjedila sam sama na predzadnjem sjedistu autobusa i,potopljena bujicom emocija,cekala more.Nije bilo kao u djetinjstvu.Nismo se spustali niz Velebit i more se nije zaplavilo negdje dole,daleko.Pojavilo se odjednom,u Zadru,iskocilo iza nekog hipermarketa.Prije sedamnaest godina,ovdje sam bila djete.I bila sam onako djecije,bezbrizno srecna.Pamtim rudnicka odmaralista,kampove u Trogiru,Murteru,Baskom Polju.Sjecam se Pule,Sibenika,Splita i zoo vrta na Marinu.Pamtim,doduse,i ona kasnija,samostalna i za svoj gros.Grcku,Tursku,Crnu Goru.I ono prvo ljetovanje placeno novcem koji sam sama zaradila.Samo,vise nisam bila djete.Hrvatska me nije mogla vratiti u te bezbrizne godine.Jedino je napunila oci suzama.

                         ZADAR-KARLOBAG

Zadar sam gledala iz busa.Ostavlja utisak velikog grada.Ljudi nisu neljubazni.Odurni su.Mrze sebe,posao koji rade a ponajvise ljude sa torbama.Sta god da pitate dzaba otvarate usta.Ne znam da li treba dodatno platiti za informaciju na koji peron stize bus i u koje vrijeme je na odredistu.Ja sam mislila da je besplatno i dobila grdnju.Odlucih cutati pa stigla gdje god i kad god.

                          KARLOBAG

Malo mjesto,cjelo smjesteno uz samo more u dvije paralelne ulice od kojih je jedna magistralna a druga tik iza nje,kamena,uska,sa visokim kamenim kucama i bastama kafica,restorana i poslasticarnica.Tipican primorski stari grad.Dva ili tri hotela,nekoliko porecnih sokaka koji vode do privatnih kuca sa apartmanima.Lijepo je.Mir i tisina,bas ono sto sam ocekivala.Prvo sam ugledala stijene,obozavam ih.Cula sam zvuk talasa kako se razbijaju od kamenje,ugledala mamu kako me ceka na obali.Udahnula duboko vazduh sa ukusom soli i zaboravila da se svijet oko mene krece.

Utrcala sam u sobu,navukla kupaci kostim i skocila sa stijene.Liznula sam rame i nasmijala samoj sebi.Jos sam,negdje duboko unutra,bila djete.

Kasno u noci sjedila sam na istoj toj stijeni.Zvuk talasa bio je glasniji,miris mora osjecao se jace.Negdje daleko na nebu je sijevalo.Zapalila sam cigaretu i pustila da mi talasi zapljuskuju stopala.

Nekada davno,tata je na jadranskoj magistrali pjevao smjesnu pjesmicu:

Pla-pla-plavi se Jadran talasa,

Ra-ra-radnicka odmara se klasa.

Odoh na more!

Da nisam kome nedostajala?

Ne moze se ovo izdrzati.Jesam li rekla da cu da kukam?!

Radila sam do tri,u pola cetiri vec bila na putu za Sanu.Iskupala se,nauzivala,izgorila po ledjima,rasjekla desnu nogu i dobila dva nova zulja.Nikako mi nije jasno kako neko,dabogda bolji bio,moze staklo baciti u rijeku!Djavo ga ne odnio.Sad sepam na desnu nogu zbog posjekotine a na lijevu zbog zulja.Kako uopste hodam,evo pojma nemam.

U cetvrtak bio koncert Van Goga.Ja se popela na stikle,zivu me sramota pojela.Od silnih rana hodala kao da sam ih prvi put obula,sve se narod zagledao u mene.Meni bila vrucina i od stikli i od hlaca i od naroda i od muke tako da Djuleta nisam ni vidjela.Steta!

Nego,imam ja vama da kazem nesto mnogo lijepo!Odoh u ponedeljak na more!!!

Pricala sam vam da je moja mama otisla u Karlobag i da je trebalo da i ja idem oko 25-og,ali desilo se da putujem u ponedeljak.Eno mi torba na sred sobe,ves se susi,mene trese putna groznica.A bogami i ova obicna,sto 'oce od virusa.Ne bih ja bila ja kada se ne bih razboljela u nedoba.Kisem,smrcam,boli me grlo i svaki misic.Uopste,osjecam se kao da me nesto pregazilo.Usput,dobila sam neke bijele fleke,kaze teta u apoteci da to hoce u ljeto.Mislim,koga hoce koga nece,ali mene hoce sigurno.

Ako prezivim i stignem na more u jednom komadu,iskljucicu telefon i mozak.Neka me ne pokusavaju dzaba traziti i zvati.Nema me.Plivam.Uzivam.I ne mislim ni na koga.Mozda i pijem kaficu sa nekim Talijanom.Da li je more i dalje slano,ima li jezeva i da li je skupo da crknes od muke javicu nakon dva-tri dana.Dok odmorim mozak i dusu.

Mislim da ce mi iskljuciti net veceras u dvanaest,djavo i njih odnio.Mogli bi mi bas i progledati kroz prste,vikend je.Ako me nema sutra,to znaci da su bezobrazno dosljedni.

Kako bilo,javicu se ja sa mora.Budite mi dobri,lijepi i nasmijani.Uzivajte i u vodu ulazite iskljucivo u papucama.Ma koliko vam odvratno bilo,ipak se mazite mlijekom sa zastitnim faktom stocetrdestosam.Neka se topi i lijepi po vama ali bar necete imati ovako crvena ledja.Doduse,moja vise nisu,sad se gule.Za fleke ne znam sta da vam kazem,ne zna ni teta u apoteci.Za prehladu je dobar Lekadol.Valjda.

Ljubim vas i zelim najljepse ljeto na svijetu!

Ljeto i ja

Volim ljeto i uzivam o onoj vrucini u dva poslijepodne kada se gumeni djon papuca za plazu,na usijanom asfaltu,rasteze kao zvaka.Obozavam ona lijena ljetna predvecerja uz monoton zvuk ventilatora koji,ionako,samo vrti isti onaj vruci zrak,istu sparinu sto se uvuce u sest i usporava disanje.

Ja,jednostavno,volim ljeto.Ne podnosim zimu,hladnocu,snijeg,bljuzgavicu.Mokre noge i promrzle prste.Siva jutra i mrak u cetiri popodne,ucmalost i dosadu koja umrtvljuje duh i tijelo. 

Volim svoju bijelu haljinicu za plazu i plavi peskir sa likom Vini Pu sto jos mirise na daleka juzna mora.Koji jos cuva po neko zrnce bijelog pijeska Budve,Grcke ili Turske,neki mali san,smijesnu tajnu,budalastu strijepnju ili ispunjenu zelju.Koji jos ponavlja neke davne sapate sto su nekada jezili kozu.

Cudan je nacin na koji se vezujem za sitnice.Sivi cesalj koji je uvijek samo cesalj za plazu.Veliku bijelu torbu u koju mogu utrpati sve i svasta.I koliko god ih kupila poslije,ona mi je uvijek najdraza i kao da,svaki put kada je otvorim,iz nje polete uspomene.Ona jos mirise na morsku so i jos ima onaj specificni miris Sane.Mozete me ubjedjivati koliko hocete da mirise jedino na sredstvo za pranje,dzaba-ne vjerujem vam ni rijec.Vjerujem u ono sto vjerujem.

Vjerujem da crveni plasticni stapic od sladoleda jos nosi otisak jednih usana boje zrele tresnje.Da trag zuba sa crvenog srca,otkinutog od privjeska za kljuceve,jos moze odgristi svaki mracan dan i ruzno sjecanje.Da sa tirkiznog kupaceg kostima (evo ga,jos na meni,jos mokar:) sunce i voda nisu oprali i izblijedili tragove nekih davnih i dalekih ruku.A nekada su bile tako drage!

Moja mama je jutros otisla na more,na dva mjeseca.To znaci da cu da je mijenjam na poslu,u jednoj maloj prodavnici.Na poslu koji ne volim da radim,okruzena ljudima sa kojima nemam o cemu da pricam.Pospana i mrska sama sebi.

Ali,to prije svega,znaci da mi mama vec sada mnogo nedostaje i da sam tuzna.Da sam velika maza (iako se,zapravo,ne znam maziti) i da u zivotu imam samo nju.Da cu,nepopravljivi panicar,provesti dva mjeseca u nerviranju sebe i u ljudi oko sebe u vremenu izmedju dvije njene poruke ili javljanja,da cu konstruisati najgora moguca scenarija u ovoj ludoj glavi i da ce mi oci biti pune suza kada stigne izvjestaj o isporucenom esemesu a odgovor kasni vise od pet minuta.Da ce mi mnogo nedostajati u pola sedam,kada pijemo kafu na terasi.Da cu brinuti je li vrucina ili bura,nedostajem li joj i da li je zbog toga tuzna.Previse smo vezane i obe svjesne da to nikako ne valja,ali samo jedna drugu imamo.

To,isto tako,znaci i da 24. ili 25. jula idem kod nje na deset dana.

Odmah stisnite palceve i cvrsto drzite fige!

Ako mi ovo propadne otici cu i ubiti se.

Eto!

I ne znam da li se vise radujem susretu sa mamom ili morem u koje nisam zaronila pune tri godine.

Vec vidim sebe na nekom molu.Bice zalazak sunca (molim da mi ovo vjerujete!) i jedan galeb na nebu.Iskljucen telefon,plavi peskir i bijela haljinica.U srcu On.Nedostajace,ali ja cu biti srecna.

To,sito tako,znaci da cu raditi od devet do pola cetiri,u cetiri vec biti na Sani,u devet u gradu sa drustvom ili u nesnoj vrucini moje sobe sa Njim.Ugrabicu tri ili cetiri sata sna i dosadjivati svima,koji imaju volju slusati,da sam umorna,iscrpljena i da vise ne znam za sebe.

Ljeto kao ljeto,ja kao ja.Neodustajem ni kada padam sa nogu,pesimisticna,sklona nervozi  panici.Zaljubljena,leprsava i brbljiva.

I sve u isti mah. 

Mojoj prvoj ljubavi

Sinoc sam srela moju gimnazijsku ljubav.Onu zbog koje se pati dugo,bez nade,bez cilja.Cije se ime pise na zadnjoj,presavijenoj stranici brizljivo ukrasenog spomenara.Na casu matematike,u svakoj kockici A cetiri formata.Na djackoj torbi,iznad kreveta,ispod prekidaca za svjetlo u stubistu,sa datumom nekog februara hiljadu devetsto devedeset i trece.

Cijela je vjecnost prosla,lijepi moj.A isti si,ma isti.Godine su te voljele.Obrisale mladalacke bubuljice i dodale tek malo grubosti tamnom licu,taman koliko treba.

Pozeljela sam da prodjem sasvim blizu tebe,da iskoristim guzvu i ramenom zakacim tvoje.Da ti se,onako zenski,nasmijesim i pogledam u oci.A samo sam skrenula pogled,isto kao svih ovih godina.Isto kao prvi put kada sam te srela,poslije svega.

Vise se ni ne sjecam.Ne znam gdje,kada ni zasto.

Bila sam tek djete i bilo je ono zlo vrijeme.Kako sam dugo trazila rijeci,kako nespretno nabrajala glupe i providne razloge,kako se plasila da ne naslutis.A znala sam da jesi.Na tebi je zivot ostrio zube,ti si morao  prepoznati istinu.Jesi li zbog toga okrenuo glavu?Ili si me prezreo sto nisam bila hrabra?

Imala sam tada petnaest godina i prvi put ljubila.

Gary Moore i Still got the blues,sjecas li se jos uvijek?One mracne sobe i mog prvog plesa?Galerije danas nepostojeceg kafica u koji sam krocila prvi put?(Uopste,bio je to prvi put da sam usla u bilo koji kafic.)Caja od nane i promrzlih prsta?Poljubaca u mracnom stubistu i mojih klecavih koljena?Kako sam bjezala iza zida kada bi neko upalio svijetlo?

Premalo je sjecanja ostalo i meni.Petnaest godina je otislo u nepovrat.

Ogrubjela sam,moja prva ljubavi,malo je toga ostalo od one uplasene djevojcice.I da,danas bih znala.Vikati,grebati,urlati na sav glas i izboriti se za tebe.Danas bih znala reci da me bas briga kako se zoves i mirno poci za tobom.Danas bih odabrala druge rijeci i ne bih napravila jos jednu zivu ranu na tvoj mladoj dusi.

Poslije tebe,zavoljela sam ponovo.Nekom drugom dala ono za sta sam,ususkana ispod roza dekice,sanjala da poklanjam tebi.Ucila se ljubavi,zivotu.Jedino nisam naucila kako preboljeti tebe.Provlacio si se kroz moje gimnazijske i studentske dane i u svakom je bilo pomalo tebe.U svakom pozivu na kafu,ukradenom pogledu,u svakom poljupcu.Mnogo godina kasnije,ja sam jos uvijek prepoznavala tvoj osmijeh na nekom slucajnom prolazniku,na mladicima koji su mi se dopadali i koje nisam voljela.Tada sam jos mogla da se sjetim svake rijeci,da se rasplacem bez razloga i obecam sebi da cu biti drugacija kada odrastem.

Pa meni su I na maturskoj veceri pjevali pjesme sto su podsjecale na tebe!

Vrijeme je ucinilo svoje i ne znam kakav si danas.Ni ja vise nisam ista.Zaboravila sam plakati i naucila rezati.Naucila zaboravljati ono sto boli.Mozda se ni tebe ne bih sjetila da te zadnjih dana ne srecem tako cesto.I gdje si se to krio tako dugo?Voljela bih znati kako zivis danas?Jesi li srecniji?

Da ti kazem kako danas razumijem.Kako sam duboko svjesna velicine tragedije koju si nosio na svojim djecackim ramenima.Koliko je strasan bio tvoj gubitak i kako duboka tvoja tuga.Mnogo se toga nije smjelo dogoditi i nikada niko ne bi smjeo izgubiti najblize na nacin na koji si izgubio ti.Mnogo godina kasnije,i ja sam ostala bez oca.Na drugaciji nacin,ali nikada nije prestalo da boli.

Da kazem kako sam te ostala zeljna.Da je jedino sto nikada nisam oprostila nacin na koji su mi je oteli prvu ljubav.I kako je,za sve ove godine,nisam prezalila.Kako su me uvijek boljela tudja lijepa sjecanja na prve poljupce i kako sam cutala o svojima.

Drugaciji smo danas,znam.Promijenili nas drugi ljudi,navike,zivot.Mozda bi mogli da se i osmjehnemo jedno drugom.

Samo je jedna stvar u meni ostala ista-jos me privlaci zabranjeno,jos zivim svoje ljubavi bez sanse da ih potpuno ostvarim.

I jos me nesto sjeca tebe:

"Here in my heart, there’s an empty space
Where you used to be
So long, it was so long ago
But I've still got the blues for you"

Sasvim obican dan

Volim Sanu kada nije pretopla.Kada jos ne dostigne ljetni vodostaj,ne oplica i iz nje pocne rasti trava.Kada je ne mozes preplivati bez da te odnese do mosta.

-U sta do druge obale?

-Ni u sta,ludjakinjo!Dje pivo? 

Dzaba mi bilo da je hladna samo dok se ne naviknes.Dzaba sam se prevrtala preko glave,pravila trostruki salto i stajala na rukama u plicaku.Dzaba se umiljavala,pa prskala u inat.Ledena i tacka!

-I dje ti je TO pitomo?Neka tebe.

Poslije se dokopao duseka pa nekako zaplovismo.Ja se bacakala okolo,prevrtala,skakala sa ploce.Ne da dusek i gotovo.Sjetih se Titanika i Leonarda kako se smrz'o jadan a dao onu dasku ljubavi svog zivota.Sad,ili nisam bas tolika ljubav il' to samo u filmu tako,tek ja sam nastavila plivati. 

Kasnije smo sjedili u plicaku i pili pivo.On pricao o nekim pitomim rijekama svog rodnog kraja,uvrtao pramen moje kose oko prsta,govorio kako me voli tako blesavu i mimo svijeta.Ja sam se naslonila na njegovo rame i cutala.Slusala rijeku,gledala kako mali potocic vode klizi niz njegove grudi,jedan dio nestaje u pupku a drugi zavrsava na rubu crvenog sorca.

-Velika Milka za to o cemu sad razmisljas. 

Promrmljala sam nesto u umoru i gladi a kraj oka mi ostao na ono dvoje pod drvetom.Na onoj djevojcici sa plavim loknicama,k'o sa reklame.Kao iz mog sna.

Navece sam otisla gledati utakmicu u renovirani kafic iz gimnazijskih dana,koji je tacno i uredno biljezio sve moje neopravdane casove i snizena vladanja.A ja se sjetila onog ljeta u Turskoj i dvojice ispod Kavkaza sto su isli na plazu u dubokim cipelama odlicnim za bljuzgavicu.Jedan je citav boziji dan nosio za mnom album sa slikama svoje sestre,upirao prstom u nju i vikao:

-Ja bratko,ti sestra.

Pa bratko,sto izgubi onako sramotno?Sto mi pokvari vece? 

Stigla sam jos na koncert Yu-grupe.Taman da primjetim kako moja gimnazijska ljubav izgleda bolje nego ikad! 

Na cetvrti i zadnji sprat,u zgradi bez krova,pod plocom i sa prozorom okrenutim na jug,u nesnosnu vrucinu stigla je ova poruka:

-Znam da bez tebe vise ne bih mogao.Lijepo mi spavaj,malena.Hocemo li na Sanu sutra? 

A ja se,vise nego ikada,plasim propasti ovog nemoguceg spoja! 

Tsunami,srecno ti bilo

Znate Tsunamija?

Ono blesavo stvorenje,u najpozitivnijem znacenju rijeci,sto vam je pricalo o brodu,Majamiu i Karibima?Onog plavokosog velikog djecaka sto je malo pisao,pa lutao,lovio neke svoje oblake,snove i price?

Jednom sam mu,davno,obecala post kada dodje vrijeme da se ukrca u toj luci svoga sna i zaplovi nekim mirnim morem zivota sto ga je za sebe pozelio.Garantujem da se on toga i ne sjeca.Ali,sjecam se ja.

Tsunami nam odlazi za tri dana.U neki daleki svijet,na tirkizna karipska mora.Vodjen onom leprsavom nadom,kakvu jos samo mladost moze imati.

Cijelo smo dugo ljeto bili jedno drugom stpljivo rame za slusanje (ma,kakvo plakanje:)Dosta mladji od mene bio je ona tacka sa koje sam lako mogla kliznuti u njegove lijepe i bezbrizne godine.Kome sam se mogla smijati od srca i nikako naljutiti na neku salu ili nespretnu recenicu za koju sam zaboravila da se nalazi u rijecniku tog doba.

Ali,nije ovo prica o meni.

Pozelimo mu,svi zajedno,da pronadje i ostvari svoje snove.Srecnu zvijezdu sto sija nad svakim morem.Siroke puteve i mirne vode.

Srecan ti put,veliki djecace!Drago mi je da smo se na ovom svijetu prepoznali.

A vi,pridruzite se mojoj pjesmi.

Moji su drugovi

Biseri rasuti

Po celom svetu

I ja sam selica

Pa ih,ponekad

Sretnem u letu

Da l’ je to sudbina

Il’ ko zna sta li je

Kad god se sretnemo

Uvek se zalije

Uvek se zavrsi

Nekom od nasih pesama

Za moje drugove

Ja molim vetrove

Za puna jedra

Puteve sigurne

A noci zvezdane

I jutra vedra….

Da smo zivi i zdravi

jos godina sto

da je pesme i vina

i da nas cuva Bog...