Ljeto u carsiji

Danima pokusavam da napisem nesto,a jednostavno nemam vremena.Ne stizem nista.Zapravo,ni sada nemam vremena,nadam se samo da cu ovo sto zelim napisati uspjeti sastaviti u rekordnom roku.Nedostajete mi.Prije dva mjeseca nisam mogla zamisliti da me ovako dugo nema na ovom mjestu.

Ljeto je i prosto se raspadam.Mama je jos uvijek na moru,ja je mijenjam na onom poslu koji mrzim.U tri utrcavam u kucu,ali bukvalno.U pola cetiri vec sam na plazi.Sa plaze opet trcim po kuci i spremam se van.Jedem uspust,neredevno i nezdravo.Pite,sendvici i pica osvetili su mi se u vidu tri kilograma.Hodam po nekakvim mrvicama i prasini i svim silama nastojim,u prolazu,uciniti da stan izgleda bar pristojno.Danas sam definitivno izgubila bitku zbog sinocne najezde malih skakavaca kojih je jutros osvanulo na desetine mrtvih po podu.Hodati bosa po mrvama nekako mi i polazi za rukom,ali skakvci?!Danas ih vjesto izbjegavam,ali uvidjam da cu morati odustati od prvobitne namjere da stan sredim tek pred mamin dolazak,sto je za petnaest dana.Kako trenutno stoje stvari,do tada bi mogla da pokupim i neku zarazu.

Sve u svemu,osjecam se vrlo lose.Glava me uglavnom boli,hronicno sam neispavana i doboko nezadovoljna.Vrucinu sve teze podnosim,umorna sam.Ne vidjam ljude koje zelim vidjeti.Ne stizem pisati na blogu.Ne stizem otici u prodavnicu.Nemam vremena oprati kadu.Neko bi pomislio da se odlicno zabavljam,sto uopste nije istina.Zapravo,ovo je najlosije ljeto unazad nekoliko godina.Ne dogadja se bas nista.Nema ljudi.Ili su se rasuli po moru i ko zna gdje,ili im je jednostavno muka od svega i ne izlaze.Oni sto zive vani zadrzali su se krace nego obicno.Grad je izljepljen plakatima Tine Ivanovic,Maje Marijane,Bobana Rajovica,dvojice Baji (ili Baja) i ko zna koga sve ne,nove generacije hrle u klubove koji su nekada bili kultna mjesta za izlazak.Tamo vise ne odlazim.Dosli su neki ljudi koje ne poznajem,svira se muzika koju ne razumijem.Uopste,nista vise nije isto.Kada smo bili njihovih godina nosili smo leviske 501,starke,crne ili sive rolke,slusali ganse,citali Vajningera i Sartra (i Bog zna da ih nismo razumjeli) i mrzili malogradjane.Sjedili smo po parkovima i pjevali do jutra.Glavne face su bili oni koji su svirali gitaru.Uopste nije bilo vazno koliko je decko imao para,dovoljno je bilo da zna tri akorda i Jedina Moja.Zapravo,tada niko nije imao para.Nije bilo mobilnih telefona,nije bilo nicega.Ali mi smo se druzili najljepse na svijetu.Ti su momci ostali kul ali ih nema vise ovdje.Vidimo se ljeti,izjadamo jedni drugima.Oni nostalgicno kukaju za Bosnom i nekim drugim vremenima.Mi kukamo zbog losih plata,zbog fukare,dosade,kukamo za rajom i nekim drugim vremenima.

Pricam neki dan dogadjaj kako je djevojka (lijepa,vrlo mlada,opste popularna i zadivljujuce tupa) oralno zadovoljavala tipa u parku kod Opstine.Svi,ali svi su ih vidjeli.Tipa poznajem licno,nju ne.Stariji je od nje petnaestak godina i nikada ne bih pretpostavila da je u stanju napraviti takvo sto.Svi su se izopacili,sve otislo do djavola.

-Jebote,sve je puno droge.Bukvalno te vuku za rukav po coskovima,rekao je neko.

Smracilo mi se.

-To nije istina.Kako mene niko nikada nije povukao za rukav?!Odrasla sam na ovoj ulici ovdje,evo ovdje.I nikada,nijednom za ovoliko godina,niko mi nije ponudio drogu.Valjda se zna kome se nudi tako nesto.

Ali stvarno.Nesto se dogodilo sa ovim gradom,sa rajom...Izlazimo uporno svako vece i govorimo kako ce ubrzo jesen,duge i dosadne kise,hladnoca i one,tipicno prijedorske,magle i kako vise za nista necemo imati volje.Kao,hvatamo posljednje trzaje ljeta a ustvari se dosadjujemo.Neko vece se pozdravljamo sa drugom,decko idealno opisa situaciju:Kako je,sta ima?Evo nista.Cuti se,uglavnom.

Da nije bilo koncerta u cetvrtak,ljeto bi se definitivno pretvorilo u katastrofu.Ali,to je bio DOGADJAJ!Na poljani uz Berek,Zagradom,ili u Starom Gradu kako je to danas moderno reci,gostovale su Divlje Jagode i Galija.Kako sam ja samo bila srecna zbog ovih prvih!!!Koncert je bio odlican,pjevala sam i derala se kao da mi je osamnaest.Ma bas me briga.Okolo sam vidjela neka poznata lica,stare drugove i one momke sto su svirali gitare po parkovima prije deset-petnaest godina i bili face.I oni su se derali,skakali i sve je izgledalo nestvarno.Okolo su bili sankovi sa Nektar pivom po promotivnoj cijeni i svi smo prilicno popili za samo par maraka.Uopste,sve je podsjecalo na doba nase prve mladosti.Poslije je svirala Galija a drugarica i ja trazile okolo poznatog,i nekada vrlo popularnog (tada je zivio ovdje),bubnjara.Tek tako,bez ikakvog razloga ili namjere.Ja sam se sjetila da ga moja mama poznaje.Pozvala sam je telefonom i imali smo sve moguce informacije-od rodbinskih veza,zgrade u kojoj je nekada zivio,do ljudi sa kojima se druzio.

-Sine,totalno mi je cudno da Njega neko posmatra kao zvjezdu.On se nikada nije tako ponasao,ni u ono vrijeme kada je bio vrlo popularan.On je obicno gradsko dijete.("dijete" po mojoj procjeni ima oko cetrdesetpet godina).Mnogo ga volim,znas.

-Mama,ja kada sretnem "obicno gradsko djete",dodje mi da ga izljubim od dragosti.

Smijale smo se kao blesave.I sta sad?Nista.Galija je svirala Stare trube,maloljetna plavusa do nas izjavila kako ima kartu za koncert Tine Ivanovic sto mi je prouzrokovalo blagu mucninu.Nikako,ali nikako ne mozes sa koncerta Divljih Jagoda otici gledati nekakvu Tinu.Ova djeca su izlazila samo da bi bila vidjena.Mi smo izlazili da bi se druzili i dobro proveli.To je bilo nekada.Sada je vise po inerciji.Bubnjar je sjedio za stolom preko ograde,mi smo pile pivo i pjevale.Tri policajca su izvlacila klince iz zbunja i uskoro prekinuli koncert.Pola dva,fajront.

Odavno se nisam tako dobro provela.Do kuce sam pjevala

Vise te nema,gola je noc

na usne se lijepi k'o smola rijec

i sta ce mi kletva sa medom i jadom

da visi u dusi nad tvojim gradom

Odlazis

Samo tren u meni dah je tvoj

samo tren daj bar pamti me

jer sad nemam nista svoje

Nazad bi htio al' nemogu sam

ovo sto boli kome da dam

i nicega nema,ni Boga ni vraga

i sve mi je sivo i sve bez traga

Odlazis

Znate ovu stvar?

I ovaj post pisem iz tri puta,vise ne znam ni sta sam htjela reci.Valjda to da mi nedostaje ono neko vrijeme,ljudi koje sam znala i voljela.Druzenje,pjesme uz gitaru.Da mi je muka od grada kako izgleda danas.Muka mi je od ovih ljudi.To me sad podsjeti na ono ratno vrijeme kada smo se razbjezali kako je ko stigao.Ja sam tada bila u Novom Sadu,sjecam se da sam pricala telefonom sa drugom koji je ostao ovdje.

-Sta ima tamo?

-Nista.Kad vidim Prijedorcanina,izljubim se sa njim,rece.

Definitivno se nismo snasli u ovim vremenima.Oni koji jesu svrate samo u ljeto,dobro se provedu i malo zalijece nostalgiju.Zive vani i pricaju kako nigdje nije kao Bosni.I ja to mislim,samo iz potpuno drugih razloga.

Htjela sam jos reci da mi zbilja nedostajete.I da vas volim.I ljubim.

Jos mi isto mirise

Ne znam zasto sam te veceri rekla kako nisam kod kuce,kako sam zauzeta i kako cemo svakako poiti kafu,ispricati se.Neki drugi put.

Dobro sam.Vrucina me malo umara i nista ne stizem.Kao si ti?Nema nista novo.Kod tebe?Hrvati javljaju kisu.

Nista vise nije licilo na price koje smo jedno drugom pricali.

A samo sam se bojala.Tvog iskricavog pogleda,nekog slucajnog dodira,ni malo namjernog,neke rijeci koja bi me mogla ubijediti.Plasila me zelja sto jos drhti u svakom prstu,svakoj vlati kose,sto u sparnim nocima zaustavlja dah.

Jos su mi vrela jutra znala zamirisati na februar.Jos sam u tisini mogla cuti uporno kapanje one pokvarene cesme,osjetiti nemir ruku na oguljenom stolu,cuti vijesti u pola deset sa starog radija.U petnaest do deset ti si se presvlacio.Cula bih jos dvadesetsest koraka i skripu drvenih vrata,spiker je pocinjao citati dnevni horoskop.Vani je cesto padala kisa,na prozoru visio ljubicasti kaput,na stolu puna pepeljara i nesto rasutog pepela.Cekala sam te i crvenom olovkom pisala pripreme u zutu svesku.Nekada davno,u nekoj kockici bih napisala tvoje ime.Podvukla ga,ukrasila prvo slovo,napisala stih.I svaki put bi,u pola jedanaest,imali isti komentar,nasmijali se na istom mjestu i odmahnuli glavom u istom pravcu.

Bile su i neke noci.Drugacije,toplije.Vazduh tezak od zelje,pomijesanih parfema,crnog vina.Veceri pune zelenkastih krugova svijetla reklame,iskrica tvog bistrog pogleda,one u kojima si pricao o nekim obicnim stvarima ili o tome kako mi lijepo stoji plava kosulja.Neki suncani dani puni tebe.Popodneva u kojima sam lijeno lezala sklupcana u tvom sirokom zagrljaju.Odsjaj sunca na prozoru preko puta,neciji piskav glas u stubistu,lupkanje komsinicinih stikli na trecem spratu.

Ni jedan trenutak nisam zaboravila.Cuvajuci njih,ni tebi iz sebe ne dam.

Ponekad se nasmijesim nekim drugim ocima.Kao ono neko vece kada sam na ulici prepoznala covjeka,iz jedne daleke zemlje,kojeg sam davno upoznala na netu.Tada smo zakljucili kako imamo jednog zajednickog poznanika i on je,kada je prvi put posjetio rodni grad,pitao za mene.Carsija k'o carsija.U roku od dva minuta sam znala gdje je kupio stan i ima li klimu,gdje pije kafu i sta jede za uzinu.Tri noci je sjedio za stolom do moga,pio crno vino i gledao ispod obrva.Ja sam jedino mogla da se salim na svoj racun i mislim na to kako si ti sjedio drugacije,kako si drzao casu u lijevoj ruci,vise se smijao i vise pricao.

Jedne sam noci poljubila usne ciji mi je smijeh nekada bio drag,pricala price kojima sam se znala smijati od srca.Bile su to iste ruke,isti plavi pogled,isto pice na stolu.

A meni...meni je jos sve mirisalo jedino na tebe.

Moja bivsa koleginica

Sinoc sjedimo drugarica i ja u basti omiljenog nam nam kafica i ona me pita vidjam li jednu moju bivsu radnu koleginicu.A nisam je vidjela sto godina.

Cesto pomislim na nju,tu i tamo cujem ponesto,uglavnom nista dobro.Imala je ona i svojih losih strana,kao i svako ljudsko bice.Ali,bila je i lijepa,pametna,prodorna i iznad svega veliki drug i radnik,izuzetno odgovorna i predana poslu.Bila je udata,deset godina starija od mene i bez djece.Sjetim se ponekad raznih dogadjaja sa njom,bilo je tu svega.Makar nisam konfliktna osoba ali sa njom sam nekoliko puta dosla u sukob.Jedna je od onih koji nikom ne daju za pravo,sklona nametanju sopstvenog misljenja i volje uvijek i u svakoj situaciji.Ipak,kada bih sada trebala da je ocjenim kao losu ili dobru osobu,svakako bi prevagnulo ovo drugo.Imala je ona svojih divnih osobina i u mnogim prilikama pokazala se kao izuzetan covjek,nesebicna i vrlo odana.Vremenom sam je sve vise i bolje upoznavala,otkrivala neke strane njene licnosti kojima sam objasnila tu povremenu agresiju.

Zivot je nije stedio.U to vrijeme ocajnicki je zeljela dijete.Poznati su mi svi pokusaji lijecenja,priroda njene bolesti,neuspjele vjestacke oplodnje i pakao kroz koji je prolazila.A onda je odustala.Nikome nije dala da makar nasluti njenu tugu.Meni jeste,jednom.I voljela bih da nisam cula tu pricu,tu agoniju i konacno mirenje sa sudbinom.A onda je stiglo sve ostalo.Na jedan indirektan nacin bila sam ukljucena u sve probleme koji su joj se odjednom srucili na glavu.Tu cu pricu preskociti,nije ni vrijeme ni mjesto.Reci cu samo da je zadesilo nesto toliko strasno,prica koju,na srecu,dozivi tek mozda jedan covjek u sto hiljada ljudi.Uslijedila su razlicita sudjenja,prijetnje,strahovi,milion ljigavaca i sitnih dusa preko noci je dobilo priliku da se okomi na nju i lijeci sve svoje frustracije i komplekse.Ne kazem,bilo je tu i njene krivice,greske prije svega.Ali ja znam i potpisujem da je sve sto je ucinila bilo iz najbolje namjere.Nasla se u paklu,progonjena na svakom koraku,ponizavana i osudjivana.Tada je prestala da radi.

Vidjala sam je vrlo rijetko i uvijek u nekim cudnim okolnostima.Samu u gluvo doba noci kako luta ulicama.Jednom sam je srela sakrivenu iza velike bijele marame,doduse,bilo je jako hladno.Ocesala se od mene i nije me primjetila,mozda nije ni htjela.A slusala sam sve i svasta.Bilo mi je tuzno u srcu,ali sam se uzdrzavala bilo kakvog komentara.Pricalo se da je oboljela na zivce i da se ponasa,blago receno,cudno.Jezila sam se od tih prica,mislila kako su ljudi odvrtani,kako pretjeruju i nasladjuju se tudjom nesrecom.Poznavala sam je.Bila je vrlo jaka i stabilna osoba,sposobna da se izbori sa svakim problemom.

Jutros sam otisla u biro ispraviti neku njihovu gresku.Taman da udjem u kancelariju kada se vrata otvorise i izadje ona.Pozdravile smo se na brzinu i ja sam zapazila da u ruci nosi neki stap,dugacak oko metar i prilicno debeo.U momentu mi je to bilo cudno,pomislila sam da ga je kupila zbog necega ali nisam znala zasto bi toliku stapinu vukla za sobom po kancelarijama.Sluzbenica me poslala kod pravnice ali ta je otisla na pauzu.Dok sam cekala,moja bivsa koleginica se vratila,sa sve stapom.Bila je nesto mrsavija nego ranije,ali i dalje vrlo lijepa i dotjerana.Stala je samnom i pocela neku obicnu pricu.Tek tada sam primjetila da je vrlo cudno nasminkana,pogled mi ponovo pade na onaj stap.Nakon dva minuta shvatila sam da se nekontrolisano smije,prica nepovezano i preglasno,da joj se ruke i ramena cesto iskrive u nekom cudom drhtaju.Oblio me hladan znoj,da sam mogla pobjegla bih glavom bez obzira i razjaukala iz glasa.Zapitam je kakvim je poslom ovdje.Rece samo da je ponijela stap i da bez njega vise ne izlazi na ulicu.Kaze,tucem koga treba.Pomislih da se sali pa se osmjelih na jedan smjesak.Ali ona me pogleda krajnje ozbiljno i progovori,onim svojim starim glasom koji pamtim,da je vrlo ozbiljna i da se zaista ne odvaja od tog stapa.Pocela je da ga vrti u ruci,meni se najezlia svaka dlaka na glavi i postde mi hladno iako sam se zapravo znojila.Ushodala se oko mene praveci koncentricne krugove,ali i dalje vrlo ljubazno pricajuci o svemu i svacemu.Konacno se otvorise vrata kancelarije u koju je trebala uci.Dosla je i sluzbenica koju sam ja cekala.Ne znam kako sam usla unutra i obavila sta sam trebala.Srecom,trajalo je samo minut.Vani sam izasla osamucena i totalno nesvjesna gdje sam zapravo krenula.Jedva sam dobauljala do ulice i malo se pribrala.Jos uvijek drhtavih ruku nazvala sam onu drugaricu od sinoc i rekla da mi vise nikada ne pominje ljude koje ne vidim dugo,da ne priziva.

Nisam otisla tamo gdje sam trebala.Dovukla sam se do kuce i tropila u stolicu.Tuzna,zabrinuta,ljuta,bjesna i sve u isti mah.

Bila je lijepa,inteligenta,sposobna,jaka,dobar radnik i drug.Napunila je cetrdest godina i vise nema muza.Nema posao,nema nikakva primanja.Zivi kod sestre i ceka sudjenje.A ja se pitam,cije to ona grijehe placa i sta je toliko Bogu kriva.Do kada traju i kolika su iskusenja.I koliko toga covjek uopste moze da podnese.

Boze,samo nam pameti i zdravlja daj,pomislila sam u sebi i sjetila se gomile mojih glupih zelja i prohtjeva.A nista,nista nije vazno.Samo zdravlje.Da kroz zivot prodjemo i sacuvamo snagu i pamet.