Vidjela sam te!

Vidjela sam te!

Kako si samo lijep.Htjedoh ti poljubiti rumene usne sto sam ih zvala svojima.Htjedoh ti staviti dlan na potiljak,razbarusiti ti nemirnim prstima tamnu kosu.Htjedoh nasloniti glavu na tvoje toplo rame,izbaciti iz pluca ovo sto steze,boli i trga i udahnuti duboko.Udisati vazduh vreo od tvoje ljubavi,moje ceznje.Htjedoh te povesti za ruku,priznati da sam bez tebe izgubljena i da ne znam kako poceti ponovo.

Ni plakati za tobom nisam mogla.Samo me zuljaju,peku u ocima.Samo me grudi bole,neki zapetljani cvor steze.Samo su mi ruke nemirne u kasnim i samotnim nocima.Samo osmjeha nemam a i rjeci mi nedostaju.

Vidjela sam te!

Tugu u tvom lijepom oku.Naslutila sve rijeci sto se nisu otkinule sa tvojih usana,sto ih nisi rekao stedeci mene.Samo ti jedan tesko zadrzavan uzdah pobjeze iz grla.I dugo si me gledao,predugo.Trazio u grcu moga lica tracak nade za sebe.U mucavim rjecima o kisi i isparavanju potvrdu svoje slutnje.A nebo se nad nama prolomilo i dobro krilo tugu!

Zao mi je,ljubavi moja.

Zao mi je sto ti nisam stigla pokazati hlad jednog starog oraha.Moje prve slikovnice i prvu gumenu lutku,djevojcicu na plavoj tuti sa kaziprstom u ustima.Slingane kragnice i prvu,tamno plavu plisanu,haljinicu.Dvanaest knjiga bajki i,nevjestom djecijom rukom,podvucena mjesta o princevima sto lice na tebe.Zao mi je sto nisam imala snage nazvati te svojim.Sto ti nisam mogla dozvoliti da me zoves svojom.

Vidjela sam te!

Rekao si kako je tesko i kako ni slutio nisi da moze tako boljeti.Ruka ti za mojom posla i usne se cudno osmjehnule.A nesto u meni,ono staro i poznato,nije dalo rjecima da polete.Da vidis sta je unutra.

A nebo se nad nama prolomilo i tako dobro krilo tugu.

O primitivizmu

Sa razumnim covjekom mozete pricati razumno.Razgovarati o problemu i naci rjesenje ili kompromis.Ne morate imati ista interesovanja,poglede na svijet.Ne morate biti ni slicnih godina niti istog pola.Ne morate pripadati istoj politickoj opciji,crkvi,niti biti iste nacije.Ne morate se cak ni slagati oko teme o kojoj razgovarate,ali razuman covjek ce uvaziti vase drugacije misljenje,iznijeti svoj stav.Mozda cete nauciti nesto novo,mozda pronaci i nesto istine u razmisljanju drugacijem od vaseg,mozda prosiriti svoje vidike.

Uz takvu osobu uglavnom ide i kultura ponasanja i govora,tih i smiren ton,predstavljanje kada vas pozove telefonom.Ne nuzno visoko obrazovanje,ali svakako opsta informisanost,procitane knjige i izgradjeni stavovi.

Moj deda ima mladjeg brata koji zivi na selu i nikada nije krocio u skolu.Zovemo ga cica Rade.U zivotu sam susretala razlicite ljude,upoznala akademike,ljekare,interesantne i pametne ljude razliitih profesija ali sam rijetko cije price slusala sa takvim zanimanjem kao price cica Rade.Trebala bi mi jos tri zivota da procitam onoliko knjiga koliko ih je on procitao.Cica Rade bi mogao biti profesor istorije ili geografije,mogao bi biti sociolog ili putopisac iako nikada nije otisao mimo granica bivse Jugoslavije.Satima bi mogao pricati najinteresantnije price o poznatim svjetskim bitkama,vojskovodjama,kraljevima i drzavnicima.O zanimljivostima Zambije ili Urugvaja.O politickom uredjenju Kazahstana ili privredi Kambodze.Za Durdjevdan,za stolom moga dede,sjedi sudija Opstinskog suda,bivsi potpredsjednik opstine i nekadasnji vodja nekakvog proslavljenog bataljona,direktor mocnog preduzeca,buduci svestenik,tri ljekara,jos tridesetak ljudi i cica Rade.Nema teme o kojoj on nema misljenje i jasan stav i nema covjeka za cetiri na L postavljena stola koji ga nece sa zanimanjem saslusati,uvaziti njegovo briljantno rasudjivanje i odobravajuci kimnuti glavom.Cica Rade nikada nije isao u skoli,pisati i citati ucio je sam i ko zna kako.Zivi u zabacenom seocetu podno Kozare,cijelog zivota obradjuje svoju zemlju i prodaje mlijeko obliznjoj mljekari.Ne znam da li je ikada vidio more ali za svako zna tacan geografski polozaj,najvaznije luke i zemlje koje na njega izlaze.U grad dolazi u tamnom odijelu,bijeloj kosolji i sa sesirom na sijedoj glavi.Za svakog ima lijepu i precizno odmjerenu rijec.

Moja bivsa komsinica,univerzitetski profesor filozofije,silom prilika je za onih ratnih godina otisla u Njemacku.Na svoj novi posao cistacice javnog wc-a odlazila je u vec iznosenoj bundi od bizona i izgazenim talijanskim cipelama,uredne i isfenirane frizure.Mnogo godina kasnije,u novoj bizonskoj bundi i cipelama po poslednjoj modi,zakucala je na vrata onih koji su lamperiju sa njenih zidova,parkete i drvene ramove slika polozili u alfi i mirno zatrazila samo fotografije.Uz osmjeh razumjevanja i prastanja popila je kafu u svojoj nekadasnjoj dnevnoj sobi i otisla bez slika.I ne kaze narod zalud:"Nije ko ima nego ko je navikao".

Sa takvim ljudima ovaj bi zivot bio laksi i ljepsi.

Nazalost,svuda vladaju primitivci.Ljudi koji su dosli ne znam kada,ne znam odakle i ne znam zasto.Ljudi koji su zaposjeli postanske i bankarske saltere,kancelarije razno-raznih biroa i najobicniju radnju placanja racuna ili trazenja nekog dokumenta obicnom gradjaninu pretvorili u nocnu moru.Ljudi ciji jezik ne razumijem,ciji preglasan govor iritira,ciji pogled pun mrznje tjera da oboris glavu.To su ljudi koji razbijaju case u kafani uz zivu muziku polugole pjevaljke i u soferskim kabinama drze duplericu Playboy-a.Nije ovo nikakva generalizacija.Naprotiv.Moj veoma dobar drug je vozac kamiona i nikako se ne uklapa u ovu primitivnu pricu.Tek je jedan od nas,obicnih,ovdasnjih,gradsko dijete zaguseno najezdom Novih i Cudnih.To su ljudi koji za vama vicu ulicom,trube iz skupih dzipova sa zatamnjenim staklima,dobacuju prostote i pogrde.To su oni kojima ne mozete objasniti bas nista,do cijih praznih glava ne dopire rijec.Vide samo metar ispred sebe i to u pravcu-strogo ravno.Nerijetko nose policijske uniforme ili,u novije vrijeme,raznih Security agencija.To su naorazani utjerivaci dugova,rodjeni kriminalci i propaliteti.Nabildani,obrijanih praznih glava,sa svojim mjestom za sankom i,ne daj Boze,da mu konabar u viski stavi dvije umjesto jedne kockice leda.Oni na lancu vode krvolocne pit bul terijere ili rotvajlere hranjene svjezim mesom.Zbog njih prelazite na drugu stranu ulice i pazite da ih,slucajno,u guzvi ne zakacite ramenom.

Nedavno mi je prisla zena,pripadnik redova primitivaca.Tacnije,dozvala me sa druge strane ulice ovim rijecima:

-"Eheeeej....ejjjjjj....zutaaa!"

Odmjerila me onim zavidnim i pakosnim pogledom zene ljubomorne na sve i svakoga,sa svjezom trajnom na unistenoj kosi i prosiktala:

-"Jes' to bila na moru?"

Postalo mi je mucno pa odgovorih:

-"Ne.Na Balatonu."

Zavist je munjevito presla u otvorenu mrznju.

-"Ima nas koji moramo raditi pa ne znamo gdje je to i nikad nismo bili tamo."

-"Nisam ni ja.Ali sam isla u skolu."

Ostavih je sa tim rijecima,u soku i sirom otvorenih usta na sred ulice i odoh svojih putem.

Doticna persona se udala devedestdruge u Prijedor.Rodom je-nemam pojma odakle.Bilo je to u ono vrijeme kada u mom gradu cetrdesetpet dana nije bilo ni vode ni struje.Vodu smo vukli u kanisterima i kantama sa onih rucnih pumpi udaljenih par kilometara od grada.Pjeske,jer benzina nije bilo.U takvim okolnostima ta je osoba prigovorila svom muzu kako ju je prevario pricajuci joj o svojoj kuci sa centralnim grijanjem i toplom vodom.

Postoje i oni ljudi bez stava,misljenja i volje.Bezlicni,bezbojni.Jednu takvu osobu moja je drugarica odlicno opisala:

-"Nije ni lijepa ni ruzna,ni pametna ni glupa,ni dobra ni losa.Suvisna je."

Ali,oni nisu tema ove price.Ja sam samo htjela reci da gubim snagu u borbi protiv primitivizma.Protiv vjetrenjaca.

Kako vise stvarno ne mogu.

Usput,na putu do Praga prosla sam kroz Madjarsku i posjetila Balaton.

Zbogom,moja ljubavi

Da mi je sada samo otici.

Bilo gdje.Samo sto dalje,najdalje.Gdje nista ne podsjeca na njega.Gdje nema stepenica uz rijeku.Gdje nema ulica na kojima sam ga sretala,mahala kroz prozor auta.Gdje u proljece ne mirise bagrem i gdje jutra nisu maglovita.Gdje nema one male sobe u kojoj sam mu,jednog septembra,pruzila ruku i izgovorila ime.Gdje ne tece onaj potok kraj kojeg me poljubio,prvi put.Gdje zima nije hladna kao ona kada smo,jednog februara,pripali jedno drugom.Kada se koza jezila,ne zbog snijega.Kada su njegovi prsti odvezali sve zamrsene cvorove moga srca,kada sam znala da volim.Gdje ne cvjetaju tresnje sto lice ne njegove usne,sto mirisu isto i iste su boje.Da ne pijem vise crno vino sto sam ga prosula jednom po njegovoj narandzastoj kosulji.Gdje stolovi nisu plavi kao onaj kada sam,da niko ne vidi,ispod njega trazila dragu,toplu i njegovanu ruku.Gdje noci nisu zvjezdane kao one u kojima mi je govorio

kako sam samo njegova

Kako sam jedina

kako sam lijepa i najdraza

kako bez mene vise ne bi mogao nikuda

kako ce zaliti uvijek sto se nismo ranije sreli

kako ce mi,jednom,pruziti sve sto zasluzujem.

Kada je uvlacio prste u moju kosu,dusu i srce i ponavlajo da me

voli,voli

VOLI

Kada sam mu rekla da ga VOLIM.Kada sam precutno pristala biti njegova onda kada niko ne vidi.Kada sam ga krila kad se zaboravi.Kada sam cutala a zeljela vikati na sav glas.Kada sam ga tjerala da razmisli jos jednom.Kada mu nisam dala da napravi korak koji bi nas spojio za uvijek.Kada sam bila glas razuma a najvise od svega zeljela poletiti na krilima njegova sna.Umjesto toga,slala sam mu vjetar u krila i pazila na svaki njegov pokret.Da ne odleti predaleko,da ne izgubi glavu,da me ne nazove svojom zauvijek.

Ljubavi moja,jesam te voljela.

Ljubavi,i sada te volim. 

A cini mi se,vise nego ikada.Vise nego juce,manje nego sutra.Boli me ovo mjesto na ramenu gdje si,samo tren prije,naslonio glavu,posljednji put.I prsti me bole od dodira tvoje koze.I usne koje si ljubio.I ovo mjesto u srcu gdje si bio samo moj.I sve me rijeci bole,sve sto sam ti rekla.

Boli me tuga u tvom oku,zadrzani dah,rijeci sto su ti ostale u grlu i nisi ih mogao reci.Boli me dlan od tvog cvrstog stiska.Kao da si me htio natjerati da jos jednom razmislim.Zadrzati me,ne dopustiti da odem.Boli me tvoj spusten pogled kada si izasao iz mog stana.

Bez zbogom.

Mozda da sacuvas neku malu,malecnu mrvicu nade.Da povjerujes kako jos sve moze biti drugacije.

Nemoj.Ja sam znala me nade lazu.Da si tudji.I da nikada neces biti moj.

Pamti me,ljubavi moja,onakvu kakvu si danas vidio.Preplanulu od sunca,ociju plavljih nego ikada.Bistrih i bez suza.Sa osmjehom na kom je blistalo tvoje ime.I posljednji poljubac sa mojih usana pamti.I ne,nije onaj slani okus bio trag jedne uporne suze.Ja to ne znam.

Ne placem ni sada.

Ljubavi moja,samo jedno te molim.Nikada nemoj posumnjati da sam otisla samo zato da bi ti bio srecan. 

A meni...ma,kako bude...

Odoh na more!

Da nisam kome nedostajala?

Ne moze se ovo izdrzati.Jesam li rekla da cu da kukam?!

Radila sam do tri,u pola cetiri vec bila na putu za Sanu.Iskupala se,nauzivala,izgorila po ledjima,rasjekla desnu nogu i dobila dva nova zulja.Nikako mi nije jasno kako neko,dabogda bolji bio,moze staklo baciti u rijeku!Djavo ga ne odnio.Sad sepam na desnu nogu zbog posjekotine a na lijevu zbog zulja.Kako uopste hodam,evo pojma nemam.

U cetvrtak bio koncert Van Goga.Ja se popela na stikle,zivu me sramota pojela.Od silnih rana hodala kao da sam ih prvi put obula,sve se narod zagledao u mene.Meni bila vrucina i od stikli i od hlaca i od naroda i od muke tako da Djuleta nisam ni vidjela.Steta!

Nego,imam ja vama da kazem nesto mnogo lijepo!Odoh u ponedeljak na more!!!

Pricala sam vam da je moja mama otisla u Karlobag i da je trebalo da i ja idem oko 25-og,ali desilo se da putujem u ponedeljak.Eno mi torba na sred sobe,ves se susi,mene trese putna groznica.A bogami i ova obicna,sto 'oce od virusa.Ne bih ja bila ja kada se ne bih razboljela u nedoba.Kisem,smrcam,boli me grlo i svaki misic.Uopste,osjecam se kao da me nesto pregazilo.Usput,dobila sam neke bijele fleke,kaze teta u apoteci da to hoce u ljeto.Mislim,koga hoce koga nece,ali mene hoce sigurno.

Ako prezivim i stignem na more u jednom komadu,iskljucicu telefon i mozak.Neka me ne pokusavaju dzaba traziti i zvati.Nema me.Plivam.Uzivam.I ne mislim ni na koga.Mozda i pijem kaficu sa nekim Talijanom.Da li je more i dalje slano,ima li jezeva i da li je skupo da crknes od muke javicu nakon dva-tri dana.Dok odmorim mozak i dusu.

Mislim da ce mi iskljuciti net veceras u dvanaest,djavo i njih odnio.Mogli bi mi bas i progledati kroz prste,vikend je.Ako me nema sutra,to znaci da su bezobrazno dosljedni.

Kako bilo,javicu se ja sa mora.Budite mi dobri,lijepi i nasmijani.Uzivajte i u vodu ulazite iskljucivo u papucama.Ma koliko vam odvratno bilo,ipak se mazite mlijekom sa zastitnim faktom stocetrdestosam.Neka se topi i lijepi po vama ali bar necete imati ovako crvena ledja.Doduse,moja vise nisu,sad se gule.Za fleke ne znam sta da vam kazem,ne zna ni teta u apoteci.Za prehladu je dobar Lekadol.Valjda.

Ljubim vas i zelim najljepse ljeto na svijetu!

Ljeto i ja

Volim ljeto i uzivam o onoj vrucini u dva poslijepodne kada se gumeni djon papuca za plazu,na usijanom asfaltu,rasteze kao zvaka.Obozavam ona lijena ljetna predvecerja uz monoton zvuk ventilatora koji,ionako,samo vrti isti onaj vruci zrak,istu sparinu sto se uvuce u sest i usporava disanje.

Ja,jednostavno,volim ljeto.Ne podnosim zimu,hladnocu,snijeg,bljuzgavicu.Mokre noge i promrzle prste.Siva jutra i mrak u cetiri popodne,ucmalost i dosadu koja umrtvljuje duh i tijelo. 

Volim svoju bijelu haljinicu za plazu i plavi peskir sa likom Vini Pu sto jos mirise na daleka juzna mora.Koji jos cuva po neko zrnce bijelog pijeska Budve,Grcke ili Turske,neki mali san,smijesnu tajnu,budalastu strijepnju ili ispunjenu zelju.Koji jos ponavlja neke davne sapate sto su nekada jezili kozu.

Cudan je nacin na koji se vezujem za sitnice.Sivi cesalj koji je uvijek samo cesalj za plazu.Veliku bijelu torbu u koju mogu utrpati sve i svasta.I koliko god ih kupila poslije,ona mi je uvijek najdraza i kao da,svaki put kada je otvorim,iz nje polete uspomene.Ona jos mirise na morsku so i jos ima onaj specificni miris Sane.Mozete me ubjedjivati koliko hocete da mirise jedino na sredstvo za pranje,dzaba-ne vjerujem vam ni rijec.Vjerujem u ono sto vjerujem.

Vjerujem da crveni plasticni stapic od sladoleda jos nosi otisak jednih usana boje zrele tresnje.Da trag zuba sa crvenog srca,otkinutog od privjeska za kljuceve,jos moze odgristi svaki mracan dan i ruzno sjecanje.Da sa tirkiznog kupaceg kostima (evo ga,jos na meni,jos mokar:) sunce i voda nisu oprali i izblijedili tragove nekih davnih i dalekih ruku.A nekada su bile tako drage!

Moja mama je jutros otisla na more,na dva mjeseca.To znaci da cu da je mijenjam na poslu,u jednoj maloj prodavnici.Na poslu koji ne volim da radim,okruzena ljudima sa kojima nemam o cemu da pricam.Pospana i mrska sama sebi.

Ali,to prije svega,znaci da mi mama vec sada mnogo nedostaje i da sam tuzna.Da sam velika maza (iako se,zapravo,ne znam maziti) i da u zivotu imam samo nju.Da cu,nepopravljivi panicar,provesti dva mjeseca u nerviranju sebe i u ljudi oko sebe u vremenu izmedju dvije njene poruke ili javljanja,da cu konstruisati najgora moguca scenarija u ovoj ludoj glavi i da ce mi oci biti pune suza kada stigne izvjestaj o isporucenom esemesu a odgovor kasni vise od pet minuta.Da ce mi mnogo nedostajati u pola sedam,kada pijemo kafu na terasi.Da cu brinuti je li vrucina ili bura,nedostajem li joj i da li je zbog toga tuzna.Previse smo vezane i obe svjesne da to nikako ne valja,ali samo jedna drugu imamo.

To,isto tako,znaci i da 24. ili 25. jula idem kod nje na deset dana.

Odmah stisnite palceve i cvrsto drzite fige!

Ako mi ovo propadne otici cu i ubiti se.

Eto!

I ne znam da li se vise radujem susretu sa mamom ili morem u koje nisam zaronila pune tri godine.

Vec vidim sebe na nekom molu.Bice zalazak sunca (molim da mi ovo vjerujete!) i jedan galeb na nebu.Iskljucen telefon,plavi peskir i bijela haljinica.U srcu On.Nedostajace,ali ja cu biti srecna.

To,sito tako,znaci da cu raditi od devet do pola cetiri,u cetiri vec biti na Sani,u devet u gradu sa drustvom ili u nesnoj vrucini moje sobe sa Njim.Ugrabicu tri ili cetiri sata sna i dosadjivati svima,koji imaju volju slusati,da sam umorna,iscrpljena i da vise ne znam za sebe.

Ljeto kao ljeto,ja kao ja.Neodustajem ni kada padam sa nogu,pesimisticna,sklona nervozi  panici.Zaljubljena,leprsava i brbljiva.

I sve u isti mah. 

Mojoj prvoj ljubavi

Sinoc sam srela moju gimnazijsku ljubav.Onu zbog koje se pati dugo,bez nade,bez cilja.Cije se ime pise na zadnjoj,presavijenoj stranici brizljivo ukrasenog spomenara.Na casu matematike,u svakoj kockici A cetiri formata.Na djackoj torbi,iznad kreveta,ispod prekidaca za svjetlo u stubistu,sa datumom nekog februara hiljadu devetsto devedeset i trece.

Cijela je vjecnost prosla,lijepi moj.A isti si,ma isti.Godine su te voljele.Obrisale mladalacke bubuljice i dodale tek malo grubosti tamnom licu,taman koliko treba.

Pozeljela sam da prodjem sasvim blizu tebe,da iskoristim guzvu i ramenom zakacim tvoje.Da ti se,onako zenski,nasmijesim i pogledam u oci.A samo sam skrenula pogled,isto kao svih ovih godina.Isto kao prvi put kada sam te srela,poslije svega.

Vise se ni ne sjecam.Ne znam gdje,kada ni zasto.

Bila sam tek djete i bilo je ono zlo vrijeme.Kako sam dugo trazila rijeci,kako nespretno nabrajala glupe i providne razloge,kako se plasila da ne naslutis.A znala sam da jesi.Na tebi je zivot ostrio zube,ti si morao  prepoznati istinu.Jesi li zbog toga okrenuo glavu?Ili si me prezreo sto nisam bila hrabra?

Imala sam tada petnaest godina i prvi put ljubila.

Gary Moore i Still got the blues,sjecas li se jos uvijek?One mracne sobe i mog prvog plesa?Galerije danas nepostojeceg kafica u koji sam krocila prvi put?(Uopste,bio je to prvi put da sam usla u bilo koji kafic.)Caja od nane i promrzlih prsta?Poljubaca u mracnom stubistu i mojih klecavih koljena?Kako sam bjezala iza zida kada bi neko upalio svijetlo?

Premalo je sjecanja ostalo i meni.Petnaest godina je otislo u nepovrat.

Ogrubjela sam,moja prva ljubavi,malo je toga ostalo od one uplasene djevojcice.I da,danas bih znala.Vikati,grebati,urlati na sav glas i izboriti se za tebe.Danas bih znala reci da me bas briga kako se zoves i mirno poci za tobom.Danas bih odabrala druge rijeci i ne bih napravila jos jednu zivu ranu na tvoj mladoj dusi.

Poslije tebe,zavoljela sam ponovo.Nekom drugom dala ono za sta sam,ususkana ispod roza dekice,sanjala da poklanjam tebi.Ucila se ljubavi,zivotu.Jedino nisam naucila kako preboljeti tebe.Provlacio si se kroz moje gimnazijske i studentske dane i u svakom je bilo pomalo tebe.U svakom pozivu na kafu,ukradenom pogledu,u svakom poljupcu.Mnogo godina kasnije,ja sam jos uvijek prepoznavala tvoj osmijeh na nekom slucajnom prolazniku,na mladicima koji su mi se dopadali i koje nisam voljela.Tada sam jos mogla da se sjetim svake rijeci,da se rasplacem bez razloga i obecam sebi da cu biti drugacija kada odrastem.

Pa meni su I na maturskoj veceri pjevali pjesme sto su podsjecale na tebe!

Vrijeme je ucinilo svoje i ne znam kakav si danas.Ni ja vise nisam ista.Zaboravila sam plakati i naucila rezati.Naucila zaboravljati ono sto boli.Mozda se ni tebe ne bih sjetila da te zadnjih dana ne srecem tako cesto.I gdje si se to krio tako dugo?Voljela bih znati kako zivis danas?Jesi li srecniji?

Da ti kazem kako danas razumijem.Kako sam duboko svjesna velicine tragedije koju si nosio na svojim djecackim ramenima.Koliko je strasan bio tvoj gubitak i kako duboka tvoja tuga.Mnogo se toga nije smjelo dogoditi i nikada niko ne bi smjeo izgubiti najblize na nacin na koji si izgubio ti.Mnogo godina kasnije,i ja sam ostala bez oca.Na drugaciji nacin,ali nikada nije prestalo da boli.

Da kazem kako sam te ostala zeljna.Da je jedino sto nikada nisam oprostila nacin na koji su mi je oteli prvu ljubav.I kako je,za sve ove godine,nisam prezalila.Kako su me uvijek boljela tudja lijepa sjecanja na prve poljupce i kako sam cutala o svojima.

Drugaciji smo danas,znam.Promijenili nas drugi ljudi,navike,zivot.Mozda bi mogli da se i osmjehnemo jedno drugom.

Samo je jedna stvar u meni ostala ista-jos me privlaci zabranjeno,jos zivim svoje ljubavi bez sanse da ih potpuno ostvarim.

I jos me nesto sjeca tebe:

"Here in my heart, there’s an empty space
Where you used to be
So long, it was so long ago
But I've still got the blues for you"

Sasvim obican dan

Volim Sanu kada nije pretopla.Kada jos ne dostigne ljetni vodostaj,ne oplica i iz nje pocne rasti trava.Kada je ne mozes preplivati bez da te odnese do mosta.

-U sta do druge obale?

-Ni u sta,ludjakinjo!Dje pivo? 

Dzaba mi bilo da je hladna samo dok se ne naviknes.Dzaba sam se prevrtala preko glave,pravila trostruki salto i stajala na rukama u plicaku.Dzaba se umiljavala,pa prskala u inat.Ledena i tacka!

-I dje ti je TO pitomo?Neka tebe.

Poslije se dokopao duseka pa nekako zaplovismo.Ja se bacakala okolo,prevrtala,skakala sa ploce.Ne da dusek i gotovo.Sjetih se Titanika i Leonarda kako se smrz'o jadan a dao onu dasku ljubavi svog zivota.Sad,ili nisam bas tolika ljubav il' to samo u filmu tako,tek ja sam nastavila plivati. 

Kasnije smo sjedili u plicaku i pili pivo.On pricao o nekim pitomim rijekama svog rodnog kraja,uvrtao pramen moje kose oko prsta,govorio kako me voli tako blesavu i mimo svijeta.Ja sam se naslonila na njegovo rame i cutala.Slusala rijeku,gledala kako mali potocic vode klizi niz njegove grudi,jedan dio nestaje u pupku a drugi zavrsava na rubu crvenog sorca.

-Velika Milka za to o cemu sad razmisljas. 

Promrmljala sam nesto u umoru i gladi a kraj oka mi ostao na ono dvoje pod drvetom.Na onoj djevojcici sa plavim loknicama,k'o sa reklame.Kao iz mog sna.

Navece sam otisla gledati utakmicu u renovirani kafic iz gimnazijskih dana,koji je tacno i uredno biljezio sve moje neopravdane casove i snizena vladanja.A ja se sjetila onog ljeta u Turskoj i dvojice ispod Kavkaza sto su isli na plazu u dubokim cipelama odlicnim za bljuzgavicu.Jedan je citav boziji dan nosio za mnom album sa slikama svoje sestre,upirao prstom u nju i vikao:

-Ja bratko,ti sestra.

Pa bratko,sto izgubi onako sramotno?Sto mi pokvari vece? 

Stigla sam jos na koncert Yu-grupe.Taman da primjetim kako moja gimnazijska ljubav izgleda bolje nego ikad! 

Na cetvrti i zadnji sprat,u zgradi bez krova,pod plocom i sa prozorom okrenutim na jug,u nesnosnu vrucinu stigla je ova poruka:

-Znam da bez tebe vise ne bih mogao.Lijepo mi spavaj,malena.Hocemo li na Sanu sutra? 

A ja se,vise nego ikada,plasim propasti ovog nemoguceg spoja! 

 

 

Tsunami,srecno ti bilo

Znate Tsunamija?

Ono blesavo stvorenje,u najpozitivnijem znacenju rijeci,sto vam je pricalo o brodu,Majamiu i Karibima?Onog plavokosog velikog djecaka sto je malo pisao,pa lutao,lovio neke svoje oblake,snove i price?

Jednom sam mu,davno,obecala post kada dodje vrijeme da se ukrca u toj luci svoga sna i zaplovi nekim mirnim morem zivota sto ga je za sebe pozelio.Garantujem da se on toga i ne sjeca.Ali,sjecam se ja.

Tsunami nam odlazi za tri dana.U neki daleki svijet,na tirkizna karipska mora.Vodjen onom leprsavom nadom,kakvu jos samo mladost moze imati.

Cijelo smo dugo ljeto bili jedno drugom stpljivo rame za slusanje (ma,kakvo plakanje:)Dosta mladji od mene bio je ona tacka sa koje sam lako mogla kliznuti u njegove lijepe i bezbrizne godine.Kome sam se mogla smijati od srca i nikako naljutiti na neku salu ili nespretnu recenicu za koju sam zaboravila da se nalazi u rijecniku tog doba.

Ali,nije ovo prica o meni.

Pozelimo mu,svi zajedno,da pronadje i ostvari svoje snove.Srecnu zvijezdu sto sija nad svakim morem.Siroke puteve i mirne vode.

Srecan ti put,veliki djecace!Drago mi je da smo se na ovom svijetu prepoznali.

A vi,pridruzite se mojoj pjesmi.

Moji su drugovi

Biseri rasuti

Po celom svetu

I ja sam selica

Pa ih,ponekad

Sretnem u letu

Da l’ je to sudbina

Il’ ko zna sta li je

Kad god se sretnemo

Uvek se zalije

Uvek se zavrsi

Nekom od nasih pesama

 

Za moje drugove

Ja molim vetrove

Za puna jedra

Puteve sigurne

A noci zvezdane

I jutra vedra….

 

Da smo zivi i zdravi

jos godina sto

da je pesme i vina

i da nas cuva Bog... 

Grade moj

Trazila Hyper slike Prijedora.

Jednom sam postavila slican post,a i Tsunami1984 je nedavno govorio o tome.Ali,za one koji nisu vidjeli,evo jos jednom.Mozete misliti koliko bi vam se samo popeli na glavu da zivimo negdje na moru!

Pokusala sam pronaci na netu slike grada kako izgleda danas,buduci da je glavna ulica svoj konacan izgled dobila tek prosli mjesec,za Dan grada.Nije mi uspjelo bas sasvim i nigdje nisam pronasla slike novih fontana.

Uostalom,ako vam sve pokazem,sta ce vam ostati da vidite kada dodjete?!

Da vam ne bi ucitavalo stranicu do sutra,stvaila sam slike u pps.

Pogledajte ovdje

Nekada nisam voljela svoj grad.Bio mi je mali,ruzan i dosadan.A pricali su mi da je nekad davno imao dusu.Da je po raji bio nadaleko cuven.Nesretne godine je uzele.Neki drugi ljudi nisu je znali ponovo udahnuti.

Vremenom smo naucili voljeti jedno drugo i sada znam da bez njega ne bih znala.Da ne mogu "bez te vode i tog zraka".

"Kolika je u Prijedoru carsija",pisao je moj sugradjanin u svojoj knjizi.

Snovi

Ako se slucajno pitate gdje nesta jucerasnji post,ja obrisala.Nesto mi ne prija toliki publicitet a i ne znam sta cu od gostiju iz Surinama i Indije sto nece ni da pricaju samnom.Sute sa strane,gledaju i misle nesto svoje,ko li ce ga znati.Bar da mi kazu cime da ih ponudim-caj,kafa,burek,tufahija?

Ajde,salim se malo.Nego,htjedoh ja o necemu drugom.

Stiglo nam ljeto,a ja se sjetila kako sam se jednog davnog prvi put zaljubila.Ali onako odistinski,ne racunajuci one nezrele i leprsave srednjoskolske.Bjese to poslije prve i neuspjesne godine mog prvog,isto tako neuspjesnog,fakulteta.Bjese malo nizi od mene,bucmast i beskrajno drag.Najljespe na njemu bile se oci.Svijetlo smedje i nasmijane,sa tackicama boje sunca.Jedne smo veceri,poslije oluje,otisli na brdo iznad Banja Luke i gledali grad.U jednom me trenutku podigao i rekao kako je kod njih obicaj kada neko prvi put dodje da ga bace dole.Umjesto toga,okrenuo me sebi i poljubio.Valjda je pomislio kako je steta da odem tek tako,bez icega.Poslije se predomislio.Lijepo sam se ljubila,valjda.Sanjali smo tada neke svoje snove u mom mracnom i vlaznom studentskom stanu niskih prozora,smjestenom u suterenu ogromne i ruzne kuce prepune ludaka.On o inostranstvu i velikoj lovi,a ja....ko zna vise o cemu.Pekli smo palacinke u ponoc i igrali bele za okladu.Vazda je prao sudje i pricao kako mu zene nose nesrecu u karti.Znao je od male i nevazne vjesti napraviti spektakl.Svaki put kada sam cula neku nevjerovatnu pricu morala sam pitati-Je l' ti to M. ispricao?Bilo je ljeto i kada smo se razisli.Tek tako.A nista,nista se nije dogodilo.Stvarno.Bili smo samo suvise mladi.

Proslog ljeta sam ga srela,poslije milion godina.Setao je sa nekom zenom i gurao kolica.A ja se sakrila iza nekog stuba od onih zutih tackica u njegovim lijepim ocima.Sta da mu kazem poslije toliko vremena?A jos ga je bilo u najljespim sjecanjima,uredno spakovanim u sareni papir,namirasanim teskim cvjetnim parfemom sto sam ga voljela prije deset godina.Istog tog dana ponovo sam ga srela.Ovaj put je bio sam i nisam imala kuda pobjeci.Sjeli smo sa na saksije pred Dvoranom,gledali se i smijali.Ista si,ma ista.Ti si se promjenio.Samo ti u ocima isti onaj smijeh.Ljepsa si mi bila sa onom crvenom kosom.Ti si se udebljao i nekako urastao.Osmjelih se da pitam.A nije.Nije se ozenio,nema djete.Ono mu bili sestra i sestricna.Nije ostvario ni jedan svoj san,nije uspio vani,nije uspio u svom gradu.Na kraju te vecerii dobih broj telefona i poziv za kafu.Nikada je nismo popili.

Ni ja nisam ostvarila svoje snove.Mnogi od nas nisu.

Ali,moj najbolji drug jeste.Zavrsio je fakultet u Beogradu,tamo se zaposlio,napravio karijeru,napredovao.Ozenio je svoju prvu i jedinu ljubav i ceka svoje prvo dijete.Cesto dodje ovamo,okupimo se na njegovoj vikendici pa se zagleda u brdo iza kuce i kaze kako mu,ipak,sve ovo fali.Da dodjem ovdje,gajim koze i Bog da me vidi,veli.Onda proradi njegov bankarski mozak pa brzinom pretvori koze u evre i izracuna rentabilnost tog nemoguceg poduhvata.

Gimnazijki drug kojeg rijetko srecem nije posato poznati teniser.Dobio je dijete i ozenio se.Jednom rece da nije lijepa ali da ima love.Ostao je onakav kakav je oduvijek bio.

Moja kuma se udala,preuredila potkrovlje roditeljske kuce i jos se bori sa poslednjim ispitima.Srecna je zena.

Drugarica je definitivno odustala od momaka naseg grada.Ceka sezonu godisnjih odmora i gastarbajtere.Jos pise milion esemesova u danu i trazi posao.

Sestra sanja da ponovo obuce sljokicastu haljinu,obuje plesacke cipele i stane na podijum.

A ja...ja jos u torbi nosim crveno,gumeno srce sa otiskom necijih zuba,otkinuto sa privjeska za kljuceve.Borim se sa svojim sejtanima i vjerujem samo srcu.Jos svjesno radim protiv same sebe i sanjam kucu sa bazenom.Sanjam kako radnjam djecu plave kovrdzave kose.

Sanjam kako u sred ljetnjeg pljuska konacno,i jednom zauvijek,postaje moj.

Ili bar dan dovoljno topao za ici na Sanu.

Usput,cini mi se da mi neko hakuje kompjuter.Odbij,jadan ne bio!Pa sta ti je za tim?!