Pred izlazak...ili Tuga sa juga

Izukoh jutros crne hlace, uske. Crnu majicu, dekoltiranu. Al' ono skroz. Bez ledja, bez rukava, bez icega. Crne ciplele, vrlo visoke i nepodnosljivo neudobne. Siroki kais od kojeg ne mogu disati k'o insan. Napravih reviziju crvenih karmina i lakova iste boje. Dobro je, ima upotrebljivih. Nadjoh i nausnice sto idu uz sve to, fali mi samo nesto za oko vrata. Ima li ko da bi pozajmio?

Sinoc, pri povratku kuci, kupih i bocu crnog vina. I to onu "Tuga s juga" , bas mi pase. I po okusu i po imenu. Poslije deset na dragstoru radi samo salter a guzva kao da je za dzabe. Tako sam pred, cirka, tridest ljudi i to iz glasa, da nadjacam kisu i buku saobracaja, tri puta ponovila ime vina. Narod ponijemio od smijeha. Najsladji mi bjese neki taze punoljetnik sto zavrista:

-Care, daj i meni tu jednu!

Inace, vino je samo zagrijavanje pred izlazak. A poslije odoh van sa namjerom da se onesvjestim od alkohola. Sad, ili cu na kratko bar utopiti  ovo nesto ili u vinu naci tu cuvenu istinu pa napraviti neku glupost, pojma nemam. 

A sad me izvinite, odoh da operem kosu i uradim piling.

Tragovi

Tek sto je zaklopila oci poslije sive, besane i duge noci u kojoj nije znala sta ce od sebe i onog reflektora sa fabrike sto je kupao sobu, probudilo je kucanje na vratima. Prvim korakom i desnom nogom srusila je naradzasti tabure. Drugim korakom i drugom nogom zapela za papucu koja se odbila od policu pa je pri trecem koraku umalo pala. Nije opsovala jer to tako rijetko cini.

Nepocesljana, tamnih podocnjaka i u prevelikoj pidzami zurila je u ono lice kojem je svaku crtu cuvala na dlanu. U usne sa kojih je svaku rijec kotrljala po mislima uvijek i iznova.

Nije mogao da odoli, kaze. Prolazio je, evo bas dole, i znao da spava. I voli je bas takvu, sanjivu i trapavu, najvise. Pomislio je na poluzatvorene oci, jos hrapav glas i rijeci bez puno smisla. Pozelio je, kaze, miris jutarnje kafe na usnama jos toplim od sna. Njenu ruku podvucenu pod jastuk i glavu na samoj ivici.

Pozelio je nju, kaze.

Smijao se roza misu na njenoj zelenoj pidzami, govorio kako su joj oci jos plavlje i crtao prstom neke krivudave linije po njenoj nozi, ruci, ramenima. Lomio joj snagu i odlucnost, pricao o previse obaveza, previse kise i premalo sna. Govorio o susjednom gradu i fiskalnim kasama, o radnim kolegama i bivsim prijateljima. O promasenim, izgubljenim, nedosanjanim snovima. O neispunjenim zeljama i laznim nadama. U zbunjujucim tisinama pitao o adsl-u i pre-paid tarifama. Samo da ostane jos cas duze, evo, jos ce jednu zapaliti i stvarno mora da krene. Vec je kasno a on je krenuo samo do poste. 

U ocima mu je citala strah da vec sutra mozda nece vise imati pravo na lila krevet u bijelo okrecenoj sobi sa zutim ormanom i plavim policama. Da ce svojoj odluci jednom zauvijek dati snagu konacnosti. Mozda je pomislio i na nekog drugog, sada jos tako dalekog ko ce joj, jednom, isto ovako savijati nokat cudeci se kako je cvrst. Ostace jos malo, jos samo malo mu treba da sve zapamti ovakvim kakvo je jutros.

U jedan su joj ostali samo tragovi.

Miris njegovog parfema na tamno plavoj posteljini sa zutim zvjezdama, njen dezedorans, stavljen sinoc pred spavanje, na jastuku. Fleka od kafe na staklu i bez stoljnjaku. Mrlja od cokolade na rukavu. Sivkast trag u dusi zbog onog "necu vise" , jos jednom pogazenog.

Otisla je pod tus i oprala kosu, sljepljenu od njegovih vlaznih dlanova. Na cetki jos tragovi njene, do neki dan, plave kose. Osusene kapi vode na ogledalu i losion za tijelo na dlanovima.

Zakljucala je vrata i izasla iz stana. Vani je opet pocinjala kisa.

Nisam mogla...

Mogla sam...

Nasmijesiti se jednog jutra, popiti drugu gorku kafu uz sestu cigatetu, u deset se vratiti na posao. Ne vidjeti zute tackice u tvojim smedjim ocima, rupicu na desnom obrazu dok se smijes nekom mom namjernom turcizmu. 

Mogla sam...

Zaustaviti svaku misao o tebi, ne stavljati te u svoj san. Ne govoriti sto si zelio cuti, sakriti pogled iza tri sloja maskare. Pobjeci.

Mogla sam...

Nikada ne reci da te volim. Ne cuti da me volis. Ne sanjati djevojcicu sa plavim kovrdzama i tvojim ocima. 

Mogla sam...

Nikada ne otici i boriti se za tebe. Pustiti da se boris za mene. Dodati ruku kada ti korak postane klecav i zazmiriti. Pustiti snove da se razlete. Ne misliti sta nosi sutra.

Mozda sam mogla biti i srecna, mozda si mogao biti i ti.

Ali nisam mogla zaustaviti onu suzu juce. 

Od tebe nisam uspjela sakriti svoju bol. I kada sam se smijala, i kada sam pricala o kisi i grijanju i kada sam cutala, ti si znao. 

Zasto nam to radim, pitas. Nisam ti rekla, ni ja u to vise ne vjerujem.

A boli...Ovo stvarno boli.

Jesen stize, dunjo moja

Sagnula se mala seka na utrti put,

podigla list sa zemlje, i crven i zut.

Pa pomisli: on boluje.

Met'la ga na dlan, 

a nad njom se smjesio tih jesenji dan. (iz bukvara za prvi razred, osamdest i neke)

Danas, u sedamnaest sati i cetrdeset cetiri minute nam stize jesen.

Nije da sam odusevljena. Ne volim hladnocu, kisu, prijedorsku maglu od koje se izvrce kosa i dzaba je feniram, ona po svom, tj. po maglinom. Ono iz Taftove reklame o svim vremenskim uslovima ne pali.

Ne volim pomisao na tmurnu jesen i predugu zimu. A kazu da ce ova biti ostra, duga i zeznutija od ne znam koliko poslednjih. Sto i ne mora biti tacno jer je to postalo opste mjesto u svim dugorocnim prognozama. Najtoplije ljeto u zadnjih sto godina, najhladnija zima u zadnjih dvjesta. Na kraju-nista posebno. Ljeto kao ljeto i zima kao zima.

Ili jesen kao jesen. Mokre noge i lisce zaglavljeno u djonu patika. Zaboravljeni kisobrani i preskupa garderoba. Cekanje regresa koji kasni ili nikada ne dodje. Sobe zatrpane cvijecem kojem postaje hladno na terasi. Budjenje u hladnoj sobi dok ne pocne sezona centralnog grijanja.

Usamljneost, sjeta, tromost. Neke glupa, nicim izazvana tuga.

Zaljenje za onim sto je moglo biti.

Nekome ce mirisati peceno kestenje u toploj sobi dok, sklupcani pod dekicom na dragom ramenu, gledaju peti film. Lupkanje kise o prozorski lim zvucace romanticno. U meni budi tek nervozu.

A ja vam je zelim bas ovakvu:

Zlatnu i toplu.

Uostalom, ako se potrudimo i dovoljno zelimo, cak i u jesenjoj magli mozemo naci ljepotu.

Vrijeme je za...

Zbog kise i musavog grada, pocela sam da prebirem po uspomenama. One gurnute pod tepih ili nemarno bacene u coskove, ne diram.

Vani je hladno i nije vrijeme za veliko spremanje.

Vise je za dekicu i omiljeni cosak, za sanjarenja i sjecanja sto mirisu po najdrazem parfemu. Ona na najvidljivijem mjestu na polici, gdje nam jedino nije tesko obrisati prasinu. Gdje mirise rascvjetala magnolija pod kojom deda igra sah i prica price o Banatu i zanatu (rima je sasvim slucajna.) Gdje se sa tatom budalsto prepirem o voznji. Tamo gdje se u slasticarni koje odavno vise nema,besplatno djeli sladoled u vrijeme redukcije struje i gdje se bjezi sa casova, praznih dzepova. Gdje gazda, nakon sto je u kafani preko puta pojeftinio zeton za balijar, vikne iz glasa:

-Raja, od danas bilijar dzabe!

Vrijeme je za slike iz djetinjstva. One na kojima nosimo kikice sa bijelim masnicama na plave tufnice i i jedemo secernu vunu u luna parku. Gdje hranimo foke u ZOO vrtu. Na kojima, sa prevelikom torbom na malim ramenima, pravimo prvi korak u skolu. Na kojima gasimo deset svijecica na torti u obliku leptira. Na kojima, sa kaubojskim sesirom, sjedimo na ujakovim ramenima.

Vrijeme je za novi izged bloga, nadam se da vam se svidja. Podsjeca na vrele turske noci i obecanje koje smo znali da ne mozemo ispuniti. Na delfine sto su pratili nas mali brod. Na voznju skuterom i zutu kacigu. Na stisak ruke i suze pred rastanak. Na suncobrane od trske i Efes pivo. Na zalaske sunca i svitanja, na ruku u ruci i tisinu. Na pink topic, bijele sandale i diskoteku.

Vrijeme je da obucete pocijepena leviske iz srednje skole, napravite topli kakao, pogledate ovaj pps (koji sam dobila i mnogo mi se svidja) i otputujete. Ja castim

Vrijeme je da se podsjetite svih lijepih stvari, svih onih divnih uspomena zbog kojih je vrijedilo zivjeti. Sjetu ostavite za neki drugi dan.

Ili jos bolje, ostavite je nekom drugom.

Komsija kao serijski ubica

-Dobro vece komsija.

-Ooo komsinice.'Oce li.

-Evo.Zahladilo nesto,bogami.

-Jasta je.

Nista posebno.Zivi preko puta,razveden,ima klinca.Mozda i psa,pojma nemam.

Bas nista za pomneuti.Obicna faca,ni po cemu upecatljiva.Radi,izbacuje smece,cacka oko auta ispred zgrade.Nista,ama bas nista.

Koliko sam ga samo puta srela u gluvo doba,u dva ujutro.

-Uranila komsinica.Sta ima vani.

-' Vece.Ma nist'.

-Nikada nista i nema.Aj' laku noc.

-Laku noc.

A onda je nestala neka djevojka.Iz cista mira.Kazu da se rasplakala u klubu zbog neke pjesme sto je podsjetila na bivseg decka.Onda su krenule kuci,njih tri.Rastale se u centru grada i otisle svaka svojim putem.Jedna nikada nije stigla kuci.Za dva dana uhapsen je ubica i pronadjeno tijelo par kilometara od grada.Udavljena.Nije bila silovana,nije imala novca uz sebe.Samo mobilni telefon koji je ubica prodao u susjedni grad za svega dvadeset evra.Tako je i uhapsen.Policija je pratila trag,dosla do kupca a ovaj ih uputio na ubicu.

Evo odlicnog materijala za Hyper i seriju postova o gluposti i kriminalu.

Covjek je priznao,odveo ih na mjesto gdje je bacio tijelo,ispricao sve u detalje.Nije je poznavao,nije imao bas nista licno protiv nje.Nije zelio sex.Ni novac.

Tek tako.

A onda je priznao sve ostalo i grad se podsjetio udavljene djevojke prije tri godine.Pa one cije je tijelo pronadjeno u Sani prosle jeseni.Sa tragovima davljenja,pokazala je obdukcija.Pa jos jedne.A priznao je jos dvije iz drugih gradova,ukupno sest.Nema motiva,sve zrtve izabrane su slucajno.Nisu opljackane,niti silovane.Cak je policiji pokazao mjesta gdje je bacao njihove licne stvari,ukljucujici i dragocjenosti.Jedan jedini put je prodao telefon i tako bio uhapsen.Kao da je to ucino namjerno...

A koliko sam ga samo put srela u gluvo doba noci,sama.I ko bi,uopste,mogao da nasluti.Tako obican,ma ne biste ga primjetili nikada.

Sretoh sinoc komsiju sa prvog sprata,nesto prije 12.Spustila se magla,sijalica pred ulazom ne radi.Zastadoh za korak.

-Dobro vece komsinice.Odakle ti.

-Cao.Evo,uhvati me kisa,ispadala se vec jednom dabogda.

Pa ga zagledah sa svih strana.Ko ce vise znati...

A mene tek sad strah.Koliko puta smrti umaknes za dlaku?

Dobro mi dosli

Nisu lose ove okrugle brojke,a i tri mi je srecan broj :)

Polkone i cestitke primam,a kisobrane ostavite pred vratima,oprala sam tepih:)

Dobro vi meni dosli,uzivajte,zabavljajte se i slobodno zapjevajte.

A ja cu po redu i obicaju da vas pocastim i lijepo ugostim.

Za pocetak 

Slobodno malo gricnite

Posluzite se tortom

                           I ZIVJELI VI MENI!!!

U iscekivanju razgovora za novi posao

Klinci su pod prozorom pjevali uz gitaru!

Kako je to lijep prizor bio!

Decko sa repom je,zamislite,svirao Smoke on the water a klinci su pjevali.U glas,i svi su znali rjeci!Odusevljeno sam istrcala na prozor,pa se brze-bolje sakrila iza zavjese da me ne proglase matorom spijunkom.Cinjenica da jos postoje tinejdzeri sto sjede u parku obuceni u trenerke i patike,umjesto da lunjaju gradom u tri ujutro,na previsikom stiklama,sa previse alkohola u krvi i premalo godina,kod mene je rezultiralo takvom radoscu da sam odusevljeno zapjevala uz sljedecu pjesmu:

Sad woman take it slow
It'll work itself out fine
All we need is just a little patience
Say sugar make it slow and we'll come together fine
All we need is just a little patience

Kako sam samo voljela Gunse i kako me taj divni prizor podsjetio na moju lepsravu mladost!Nekako se sjetih jednog plavog,beskrajno slatkog,decka sto mi je na stepenicama,ispred sobe mog najboljeg druga,u dva ujutro svirao Jedina moja,pomalo zavijajuci na djelu o kosi plavoj kao lan (uh,moja divna kosa!Sta li sam joj napravila,idiot?!),i na koga je,mnogo godina kasnije,sada vec odavno bivsi,bio beskrajno i bezrazlozno ljubomoran kada smo se odusevjeno pozdravljali,grleci se i ljubeci u obraz,na gradskoj plazi.Ja sam bila pomalo bjesna na sebe jer je i tada,sedam-osam godina kasnije,izgledao divno.

U stvarnost me vratila svjezina prohladne septembarske noci,te izvadih deku i uvukoh se u krevet.Ne znam koga sam tako talicnog sanjala,ali probudio me moj bivsi radni kolega i dao broj telefona na koji treba odmah da se javim,a u vezi sa poslom.

Jos bunovna,i onim hrapavim glasom koji ne podnosim ujutro,okrenuh broj telefona i procistih grlo nekoliko puta.Na drugoj strani me doceka ljubazan glas,kratko objasnjenje i poziv da se vidimo u pola sedam!

Radi se o poslu u skoli engleskog jezika,mislim o predavacu za najmladje uzraste.Jos samo,jos samo ta sitnica da prime bas mene!!!

Rastrcah se po kuci...pranje kose,sredjivanje noktiju.Umjesto svega,skuhala sam ogromnu solju kafe i sjela da saberem misli i smirim ruke.

Hoce li me primiti?

Hoce,je l' da?!

Nedostajali ste mi...i jos,o dosadi,Isidori i suzama

Da domah zakukam kako mi je lose?Ili da vam prvo kazem kako ste mi nedostajali.

A jeste!I to mnogo.Hyper,Biljce,Domacica,Pinokio i jos jedna osoba koja ce mi nedostajati i dalje,ali nesto kasnije o tom.Pa i Vlado,ovaj Vlado iz chat box-a i privatnih poruka na forumu kojeg cu mozda i nagovoriti da nam se pridruzi Pozdrav,Vlado!Nego,hoce li mi uspjeti ovi pregovori?

Ma,nedostajali ste mi svi.

I ne znam zasto me nije bilo tako dugo.Valjda je istina jedino u tome da mi se,prosto,nije dalo.A to tako ne lici na mene...

Ne radim.Spavam u beskraj.Skidam sa neta neke nebguluzne igrice u trial verziji,uzrast do deset godina.To je postalo toliko opasno i pretece po mozak da sam pocela sanjati likove iz djecijih igrica kako im u virtuelnim barovima iznat glave sljaste porudzbe.A ja trcim okolo sa tacnom,trcim i trcim.Slobodno se smijte.A mozete i pustiti koju suzu,jer vise je za plakanje.

U inbox-u se nakupilo toliko mail-ova,a ja uporno ne odgovoaram.I jeste,sramota me.Posebno zbog onog pisma (oduvijek sam ih voljela,pisana na zutim i roza papirima,da i sada rado mail nazovem pismom) moje dobre prijateljice koja prosto sija od ljubavi,konacno i poslije svega.

Volim te,mila,i tako se radujem!

Prazna sam,emotivno iscrpljena i toliko bezvoljna da me ozbiljno plasi.Mrzi me izaci van na kafu.Mrzi me nasminkati se,obuci,promjeniti torbu.Mene,koja sam vjecito trcala sa jednog mjesta na drugo,pisala bezbrojne mail-ove i tri puta u danu trcala na kiosk po dopunu.Ova mi traje vec deset dana,eto toliko se ne javljam ljudima.

Uplasena za svoje mentalno zdravlje,odlucila sam promjeniti boju kose,pokusati razveseliti svoj dosadni odraz u ogledalu.Rezultat-neka cudna varijanta pepeljasto plave,sa tendencijom ka svijetlo-zelenkasto-smeckastoj.Sok!Jeste da mi sad svi trune kako mi bas lijepo stoji uz lice i nekako otvara pogled,ali ja mrzim kada me lazu.

Bespalatn savjet-nikada,ali nikada u stanju emotivnog rastrojstva ne cackajte po sebi i nikako nemojte ici u kupovinu!Ostacete bez para i jos tuzniji nego ste bili.

Lako me iznervirati.Ovih dana citam Isidoru Bjelicu i zivciram se na svakoj trecoj strani.Na svakoj petoj me odusevi svojim ekstravagancijom.Oh,Boze,bas bilo divno u prohladnim avgustovskim nocima umjesto deke vaditi krzneni pokrivac.Medjuti,drage i dragi moji,kada sam u novcanoj krizi ja umjesto kavijara kupim kobasice u rinfuzu,margarin,jaja i brasno.Nekako mi dodje korisnije,a i vise je mogucnosti za prehraniti se.I ne znam kako vi ali,u onim davnim i srecnim vremenima,kada sam jurcala iz jedne turisticke destinacje u drugu,ja sam,kao i svaki"malogradjanin",nosila foto aparat i ruksak na ledjima i gurala se da vidim sve sto sam smatrala da je vrijedno za vidjeti.Boze,pa ja uopste nisam znala da je tako "urbano" sjediti u sobi lux hotela nadomak Markovog trga u Veneciji i vezti goblen!Eto,ja sam se smatrala gradjaninom svijeta a ustvari sam tako primitivna...I jos,zbilja me je zabrinuo podatak da postoje odredjena jela koje se jedu iskljucivo po lijepom vremenu ili magli.Tako saznadoh da je vrlo primitivno jesti prstace po kisi.Ne znam za vas,ali ja obozavam ustipke u svim godisnjim dobima,vremenskim prilikama i neprilikama.

E,da...kupuje li neko od vas pamucni NEMARKIRANI ves na sarene prugice ili ja sam ja neki endimicni primjerak?!Jer,saznajem da se stradanje Srba najvise uoacava (u Londoskom Harodsu) po (tako jadnom!) svilenom korsetu.

Za razliku od Isidore,koja za izljeve ljubavne patnje i suza koristi iskljucivo topose kao sto su Jelisejska Polja ili park u Oksfordu,ja sam (oh,tako neurbano) neki dan plakala na Njegovom ramenu na tako obicnoj livadi,u tako obicnom seocetu nadomak Prijedora,kraj Sane.I zbilja mislim da,za tako emotivan trenutak,nije bilo ni ljepse trave ni rijeke,ni divnijeg ramena na citavom svijetu!

Nisam mu se vratila.I jos se pitam nije li bas ova ljubav,sto sam je tako olako odbacila,bila ona za koju se vrijedilo boriti.I da li je,kao toliko puta do sada,ipak On u pravu.Jer,jos mu ocima vidim isti onaj sjaj,jos me isto drzi za ruku,jos sa istim osmjehom vrti pramen moje kose oko kaziprsta.Jos mu usne mirisu po tresnjama,jos me ONAKO gleda,jos ga sanjam u samotnim nocima.Jos mi,ponekad,posalje poruku od samo dvije rijeci i ja ih vidim dvjesta i znam sve sta je htio reci,a nije.

Uskoro punim trideset.Nisam bas nista drugacija nego prije pet,sedam godina.Ni pametnija,ni bolja.Ni mudrija.Jos upadam u iste zamke.Jos uvijek progovorim prije nego razmislim.

Da,mozda sa manje humora i smjeha.

Da,nekako sam dosadna sama sebi i svaka rijec koju kazem,dosadna je.Zato,oprostite ako davim,dragi moji...

I,da...Bez namjere da pominjem dogadjaje sa ovog mjesta od prije nekoliko dana (a za koje sam saznala tek sinoc),zelim samo reci da mi je tako zao sto je otisla Sanjarenja56.

Sanjarenja56,draga moja,ako mozda citas ovo,zelim ti reci da sam te mnogo zavoljela.Da sam u tebi prepoznala divnog covjeka i toplu dusu.I da bih voljela da ona tuga,koju sam toliko mrzila jer je bila dio tebe,nije provejavala kroz tvoje postove,cak i one nasmijane.Zelim ti reci da ces nedostajati ovom mjestu i meni.Voljela bih da to znas.Ako ne citas,zamolicu Domacicu (ili bilo koga drugog ko je u kontaktu sa Sanjarenja,molim vas) da ti prenese moje pozdrave od srca,jednu pusu i zelju da te u zivotu prati svako dobro.

A sve vas,dragi moji,ljubim.I radujem se sto sam opet na ovom mjestu.