Ma ista

...i nimalo bolja.

Napustila sam svoj podtanarski raj na 4. spratu i preselila se na 1. ( od moguca 2 ) sprat ogromne dedine kuce. Sa 91 godinu, ne moze vise zivjet sam. Okey. Svaki boziji dan ga tjeram ispod magnolije. Ledeno je. Imam dzemper. Evo, popij ljekove. Ta su me govna otrovala iznutra pa ne mogu jesti. Ne bacaj koru od jabuke iza kauca. Ko to vidi. Nakotices pacove. Neka cu. Jesi li sta jela. Jesam. Jesi, al' juce. Vidi kakva si. Kakva. Mrsava. Izboraces se. Ne peri kosu svaki cas, ostaces bez nje. Sto si ugasio bojler. Arcite tu struju ko da je dzaba. Vidide jel bila penzija. Nije. S kim pricas. Sam sa sobom kad nemate vremena za mene. Samo jurcate okolo ko da vas djavoli gone. Boli sve. I ruke i noge. Boli i mene pa sutim.

Taman kad pomislim da je ovo zaista, konacno i neopozivo, nervni slom, sjetim se da postoji A. Uz mene i za mene. Isti, ma isti. S njim se jos smijem. Jos znamo satima sjediti u autu i slusati Deep Purple. Kisu. Smjeh. 

Radila sam k'o magarac i nisam stekla nista, osim obaveze utrljavanja antirida. Ali ga cuvam da drugi ne vide. Inace mi ne treba, jos sam u najranijoj mladosti i uopste ne otkucavaju nikakvi satovi, pogoto ne bioloski.

"Mozete vi igrati jamb jos 15 godina, ali serete kad kazete da ste jos mlade. Niste. Ne lazite. Ja kad sam bio vasih godina, I. je isla u skolu", rekao je njen tata. "Stari, smaras", I. je zakolutala ocima pokazujuci vrata. 

"Jesi li uradila nalaze", pitala je N. k'o biva, zabrinuto.

"A sto?"

"Nemoj se ljutiti, ali djelujes pomalo anoreksicno"

"Nisam anoreksicna, upravo jedem drugo parce torte. Rucala sam ustipke. S kajmakom"

A. se kreveljio u casu piva. "I meni se vise svidjalo dok sam je imao za sta stipnuti".

Kasnije smo sjedili u njegovom autu parkiranom u mom dvoristu. A. je pricao nesto o ljepoti bozura.

"Mrzim ovu kucu."

"Meni je oduvijek bila jedna od najljepsih u gradu"

"Ogromna je. Izludjuje me sto nikad ne znam sta se desava gore ili dole. Moze neko uci hladno da ga ne cujem. Jednom ce me odnijeti skupa s krevetom. Meni su dosta dvije sobe, sta ce mi  15. Ovakve kuce bi trebali graditi samo oni sto imaju para za kucnu pomocnicu. Bog je ne bi nacistio."

"Svi ljudi zele velike kuce. Ti si cudna."

"Eto, neka sam"

"M. ceka drugo dijete, D. i M. su kupili kucu, G. i N. slave prvu godisnjicu braka. Samo smo nas dvoje isti kao prije 15 godina."

"Nismo, ti si ljepsa nego onda. Udaj se za mene. Ozbiljno, 'ajde da uradimo to. Vrijeme je. Polako, sta nam fali. Jedno po jedno."

"Ne seri."

"Ok"

A. je pripalio cigaretu. Na slabom svjetlu bljesnula su dva savrsena reda zuba. A sto da ne, pomislila sam u jednom kratkom trenutku. Kredit, stan, rata. Jebiga, tako svi rade. Umjesto skupe kreme, pelene. Umjesto pizze, one male flasice sa kasicom. Ustajanje po noci, los ten. Prve sijede, starost. 

Nesto je nedostajalo toj slici, nemam pojma sta. Razmisljala sam o tome u ovoj ogromnoj kuci. Sta me to plasi i od cega bjezim? 

Sjetila sam se jednog mjesta koje sam mnogo voljela i na kojem bila dugo. Dragih ljudi. Prica koje sam voljela. Uz koje sam se smijala i bila tuzna. Pozeljela sam da se javim. Da vam kazem da vas nisam zaboravila. Da vam ostavim pussu. 

Kako ste mi svi?