Vrijeme

koje nikada necu vratiti.

 

Koje sam provela uzalud trazeci sebe u pogresnim nadama, pod nebom koje mi nije bilo naklonjeno.

Hladne noci u doba redukcije struje i sporeta na drva koje sam probdjela uz slabasnu svjetlost rucno pravljenog kandila, uzalud pokusavajuci shvatiti nejednacine sa dvije nepoznate i uceci napamet deklinacije latinskog jezika, koje mi nikada nisu trebale.

Vrijeme potroseno na pogresne ljude, u pogresno doba. Ono vrijeme u kojem sam rasipala srce voleci nevrijedne. Vrijeme u kojem nisam primjecivala vrijedne.

Vrijeme koje nisam posvetila ljudima kojih vise nema, u kojem im nisam stigla reci koliko su vazni bili mom zivotu.

 

Vrijeme u kojem nisam stizala pokloniti osmjeh ili zrno paznje, pokazati ljubav, pruziti ruku.

Vrijeme izmedju dva ugovora u radu, dva mala odmora, dvije novogodisnje odluke koje nikada nisam provela.

 

Vrijeme rasplinuto izmedju obecanja koja nikada nisu ostvarena, laznih nada, poziva koji nisu stigli.

Vrijeme izmedju vodjenja ljubavi i odlaska, cekajuci na rijeci koje nisu izgoverene.

Vrijeme oteklo sa oktobarskim kisama u kojem sam mrzila vlastitu nemoc, otopljeno na lijenom augostovskom suncu dok sam naivno vjerovala ocima koje su sijale jedino pozudom, ubijeno dosadom, rezignacijom, cekanjem.

 

Cekanjem…

 

Autobusa, vozova koji su kasnili, ljudi koji se nisu javili, novca koji nije dosao.

Cekanjem onog kralja herca iz spila kojeg mi je prorekla Ciganka u Budvi, davno.

Vrijeme u kojem su drugi gradili karijere, porodice, radjali djecu, zaradjivali novac.

Vrijeme u kojem su se pojavile prve bore smijalice, jedna sijeda u lijevoj obrvi i celulit na bedrima. Vrijeme u kojem sam shvatila, prekasno.

Ono vrijeme kada sam vjerovala lazima, kada sam ubjedjivala sebe kako su se mail-ovi i poruke zagubili negdje u zamrsenoj mrezi moderne tehnike.

 

Vrijeme koje nisam provela sa njim.

Vrijeme koje nikada necu provesti sa njim.

 

Koje nikada necu vratiti.